Američki stručnjak za Balkan Stiven Mejer smatra da je razumljiv otpor Republike Srpske ulasku BiH u NATO.
On ocjenjuje da ni jedna balkanska zemlja koja je ušla u Alijansu nije bezbjednija nego prije, a da je cijena ulaska veoma visoka.
Nedavno je nekoliko medija na Balkanu prenijelo vijest u kojoj su citirali stavove Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, u vezi sa članstvom u NATO-u.
Dodik je, navodno, rekao da će se usprotiviti članstvu, jer je BiH, uključujući Republiku Srpsku, neutralna zemlja i zato što je NATO napao Srbe osiromašenim uranijumom tokom ratova na Balkanu devedesetih godina 20. vijeka - navodi u autorskom testu za Srnu Stiven Mejer.
Razumljivo je da se Dodik i ostali Srbi protive članstvu u NATO-u sa ovim argumentima. Ali, pitanje NATO-a je mnogo dublje.
SAD i velike evropske sile naklonjene su NATO-u po inerciji - one bukvalno ne znaju šta bi drugo radile, dok i dalje misle da rade nešto važno. NJihov javni argument, naravno, jeste da je NATO čuvao mir od kada je osnovan 1949. godine i da će to i dalje činiti dok to podržavaju njegove članice.
To je svakako bilo istinito tokom hladnog rata, kada je postojala realna i opasna prijetnja od Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta. Ali ukupna bezbjednosna jednačina dramatično se promijenila raspadom Sovjetskog Saveza.
U stvarnosti, velika prijetnja sa Istoka, sa kojom se Zapad nekada suočavao, više ne postoji - i nestala je zauvijek. To ne znači da nema izazova u odnosima među zemljama u široj rusko-evropsko-američkoj areni, ali oni su znatno drugačiji od onoga sa čime smo se suočavali tokom Hladnog rata.
Ova priča još je delikantija kada govorimo o Balkanu, jer stara Jugoslavija i zemlje koje su nastale tokom i poslije ratova iz devedesetih godina 20. vijeka nikada nisu bile suočene sa prijetnjom sa kakvom se suočavala Evropa. Ali Zapad, a naročito SAD, uvijek je pokušavao da uvjeri države nasljednice na Balkanu da je njihova bezbjednost blisko povezana sa NATO-om. Neke vlade postale su plijen ovog pritiska, neke nisu.
Te balkanske i ostale zemlje koje su sada unutar NATO-a shvataju da nema koristi po bezbjednost od članstva i da, uprkos nadama, baš naprotiv - članstvo u NATO-u nije donijelo "važno mjesto za stolom" sa velikim silama.
To je djelimično zbog činjenice da je riječ o pogrešnom stolu - ekonomski sto sada je mnogo važniji od vojnog stola, djelimično zbog činjenice da stavovi manjih članica NATO-a nisu zanimljivi velikim silama, a djelimično zbog činjenice da je tradicionalna bezbjednosna prijetnja nestala - navodi Mejer.
Odakle dolazi vojna prijetnja? Da li bilo ko prijeti invazijom na neku zemlju sa Balkana? Da li su Albanija i Hrvatska bezbjednije više ili manje od kada su ušle u NATO 2009. godine? Da li je teško povesti raspravu o tome da li je članstvo u NATO-u promijenilo bilo šta u vezi sa bezbjednošću ovih zemalja?
A šta je sa neutralnošću? Tako nešto zaista više ne postoji u širem evropsko-američko-ruskom prostoru. Koncept neutralnosti validan je samo kada postoje suprotstavljene vojne snage i kada jedna zemlja odabere da se ne pridruži ni jednoj strani. To je funkcionisalo dobro za Titovu Jugoslaviju. Ali od kraja Hladnog rata više ne postoje dvije suprotstavljene vojne alijanse.
Svakako, Putinova Rusija postala je samopouzdanija, a Hladni rat se zadržao u glavama mnogih američkih političara. Ali situacija nije ni blizu nuklearne krize i realnosti maksimalnog korištenja resursa, što je definisalo Hladni rat.
Bezbjednosni izazovi sa kojima se danas suočava širi region definisani su ekonomskom konkurencijom i rastom, degradiranjem prirodne sredine, energijom i terorizmom - a NATO nema odgovore na te izazove.
Osim toga, priroda transatlantskog odnosa suštinski se promijenila od kraja Hladnog rata. Prijetnja od otvorenog rata između NATO-a i Varšavskog pakta držala je Zapad ujedinjenim i davala kredibilitet misiji NATO-a i njegovom postojanju. Sa nestankom tog lijepka jedinstvo koje je nekada definisalo Zapad i evroatlantsku zajednicu takođe je nestalo.
Od devedesetih godina prošlog vijeka SAD i većina evropskih zemalja razvile su različite pristupe upotrebi sile, borbi protiv terorizma, standardima za životnu sredinu, posebno u vezi sa klimatskim promjenama i još nekoliko ključnih pitanja.
Uprkos nekim zajedničkim afinitetima za neku vrstu demokratske odgovornosti, više ne postoji evroatlantska zajednica koja dijeli sveobuhvatne vrijednosti, a najmanje postoji neka koja bi zahtijevala NATO savez.
Konačno, članstvo u NATO-u nije u interesu balkanskih zemalja. Osim nepostojanja prijetnje od koje bi NATO mogao da brani nekoga, to nema ekonomskog, društvenog niti spoljnopolitičkog smisla. NATO zahtijeva standarde za koje treba platiti novcem koji balkanske zemlje nemaju.
Kada država jednom postane članica Alijanse, potrebno je da bude spremna za pritisak od trgovaca oružjem da kupi oružje koje joj nije potrebno i kojim se nikada neće koristiti - upozorava Mejer.
Finansijski i ljudski resursi koji su na raspolaganju balkanskim državama treba da budu posvećeni izgradnji njihovih ekonomija i društava, a ne da igraju ulogu mlađeg partnera u Alijansi koja više nema veliku vrijednost. Mnogi balkanski lideri shvataju da mjesto koje traže za "stolom moći" nudi veoma malo koristi.
Forum koji predstavlja NATO donosi malo odluka koje imaju pozitivan uticaj na živote balkanskih građana i često ima štetan efekat upućivanjem poziva balkanskim zemljama da pokažu da su dostojne NATO-a slanjem trupa u ratove i nerazumnim trošenjem novca i talenata na jedan anahronizam - zaključuje Mejer.
(Srna)
