Srpski književnik i akademik Matija Bećković smatra da je bitno održati sjećanje u srpskoj kolektivnoj svijesti na ustaški zločin nad Srbima u Prebilovcima u Drugom svetskom ratu, ali i na zločin nad njihovim kostima u ratu devedesetih.
Bećković u intervjuu Srni ističe da je "teško znati šta je bilo nečovječnije - istraga živih ili mrtvih".
"Bitno je održati sjećanje na Prebilovce zato što smo doživjeli ovo što smo doživjeli. Što ih se nismo sjećali i što smo ih zaboravljali, što nismo imali nijedno srpsko stratište na kojima su imenovani oni koji su pogubljeni, na kojima ima groba ili hrama da bi se znalo šta je tu bilo", rekao je Bećković.
Bećković ističe da je za njega najpotresniji prizor poslije Drugog svjetskog rata bilo sahranjivanje prebilovačkih mučenika 1991. godine /kome je prisustvovao/ odnosno sahrana na koju su pola vijeka ti mučenici čekali, kako bi se okončalo njihovo posmrtno mučeništvo.
"Kad su izvađene iz jama i izašle Suncu na vidjelo, oprane i pomilovane, poljubljene i opojane, bio je to prizor kakav je nebo rijetko kad vidjelo u svojoj istoriji. Sastavljene su glave i tijela, razdvojeni starci i mladići, žene i djeca", kaže Bećković.
Prema njegovim riječima, "kostoteka" na Prebilovačkom polju žutila se i mirisala “kao cvjetnik”, ali i pored sve apokaliptičnosti te slike "sve je bilo čestito i svečano i milome Bogu pristupačno".
"Birane su riječi dostojne tog čina, tražene one za koje smo vjerovali da bi rekli oni koji su pola vijeka proveli u prebilovačkim jamama. I sve je najavljivalo nadu i vaskrsenje", kaže Bećković i podsjeća:
"Uskoro smo dočekali da čujemo kako su tu kosturnicu minirali i kako su te kosti još jednom ubijene ili, tačnije, posječene".
Bećković navodi da se "kost ne može do kraja uništiti niti spepeliti, te da je iz prebilovačke razorene kosturnice nikao Hram Hristovog vaskrsenja". U hram se uvijek ugrađuje čestica moštiju nekog svetitelja, a u hram prebilovačkih mučenika ugrađene su mošti hiljade mučenika i svetitelja.
"Te mošti nisu mošti, nego krila na kojima je hram poletio u nebo. Temelji su mu i bili na nebu, a na zemlju sleti ozaren ljepotom i ljubavlju", naglašava srpski akademik.
Dolazeći u Prebilovce 1991. godine, Bećković je vidio saobraćajni znak za Klepce, te je odmah pitao za svetog Vukašina iz Klepaca, koji je tokom mučenja govorio jednom od ustaša: "Samo ti dijete radi svoj posao".
"Niko nije znao da mi kaže ništa ni o njemu niti o njegovim srodnicima. Oni su sigurno već bili u Prebilovcima", naveo je akademik.
Komentarišući nazive hercegovačkih mjesta, Bećković je primjetio da se i prije nego što su dobili to ime u Prebilovcima prebijalo i ubijalo, a u Klepcima klalo i kleptalo.
"Ta imena niko nije tako skupo platio, opravdao i posvetio. Vidite kako se ta mjesta unaprijed zovu", rekao je Bećković u intervjuu za Srnu, povodom 74 godine od zločina nad Srbima u Prebilovcima.