Sam je napadao, sam reketirao i sam se tukao, a jedino oružje nikada nije ispuštao iz ruku. Ranko Rubežić bio je prvi surovi pljačkaš i reketas u Beogradu.
Kriminal u Srbiji doživio je nagli procvat tokom devedesetih godina, najviše zbog situacije u zemlji kao i veza između tadašnjeg DB-a sa kriminalcima.
Međutim, teritoriju za takav procvat pripremili su ljudi koji su godinama pa i decenijama ranije vedrili i oblačili prijestoničkim ulicama. Jedan od njih bio je i Ranko Rubežić. Rođen je 1951. godine u Peći, međutim djetinjstvo i odrastanje proveo je na “Lekinom brdu”. On je, sasvim slobodno može da se kaže, bio prvi surovi pljačkaš i reketaš u Beogradu, a čak i nakon pogibije, ljudi su zazirali od njegovog imena.
Još od malih nogu počeo je da se bavi stvarima sa druge strane zakona pa je tako zbog krađa, provala i džeparenja poslat u dom. Čim je malo stasao, odlazi u inostranstvo, a u Njemačkoj vrlo brzo završava iza rešetaka jer je ucjenjivao i iznuđivao vlasnika restorana. Uz to, uspio je da oformi i svoju bandu sa kojom je djelovao po Belgiji, Holandiji, Italiji i Austriji.
Krajem sedamdesetih godina, on se vraća u Beograd koji polako počinje da osvaja. Nije imao grupu, volio je da je sam. Sam je napadao, sam je reketirao, sam se tukao. Jedino se od oružja nikada nije razdvajao.
Ranko Rubežić je zapravo prvi koji je počeo redovno da nosi, u najmanju ruku pištolj sa sobom, čime je prekršio i narušio ulični kodeks viteštva koji je krasio Beograd tog vremena, a koji je podrazumijevao fer tuče bez hladnog ili vatrenog oružja.
Zbog prijeke naravi i nepromišljenih, neki bi rekli i ludačkih odluka, čak su se i ozbiljniji kriminalci njega bojali. Prema određenim pričama, kada bi se tukao skinuo bi osigurač na bombi koju je ovek nosio, a zatim bi sa njom u pesnici udarao protivnika, rizikujući da će da je ispusti i digne u vazduh i sebe i druge.
Poznata je i priča kada je policija odustala od njegovog hapšenja dok je pjevao i naručivao zabranjene nacionalističke pjesme u kafiću na Crvenom krstu, upravo zato što je pred njima mahao bombom.
Ostao bez plućnog krila
Nekoliko je različitih priča koje opisuju ovaj događaj iz 1984. godine. Naime, bilo je poznato da se Đorđe Božović Giška i Rubežić međusobno poštuju i ne upadaju jedan drugom u poslove. Međutim, jednom je teško ranio Jovana Simendića, Giškinog druga, preko čega Božović nije prešao.
Druga verzija je da je prijateljstvo puklo nakon što je Rubežić opljačkao kockarnicu u hotelu "Srbija" koja je bila pod Giškinom zaštitom, što je Ranko znao. Nedugo zatim, Božović saznaje da je Ranko u klubu "Nana", odlazi i biva sačekan sa cijevi uperenom ka sebi. Kroz razgovor o prijateljstvu uspio je da ubijedi Rubežića da spusti pištolj, nakon čega mu ga je oteo i pucao u grudi. Tom prilikom, Rubežić je ostao bez jednog plućnog krila.
Svađa sa Petkovim
Boris Petkovi i Ranko Rubežić bili su dobri prijatelji. Međutim, zbog ličnih problema, Rubežić je počeo da planira ubistvo Gorana Vukovića Majmuna, inače Petkovog kuma, čemu se ovaj prirodno usprotivio. Nakon tenzija koje eskaliraju, Petkov otima Rubežićevu vjerenicu koju je kasnije oženio, a Rubežić kidnapuje Petkovog oca, sa namjerom da namami Borisa da dođe po njega i ubije ga.
Do toga ipak nije došlo, jer su se umiješali i drugi ljudi beogradskog podzemlja, te Rubežić odlazi Petkovu na vrata da riješe problem.
Ubistvo
Kako je postalo jasno da nad Rubežićem niko ne može da ima ni najmanju kontrolu, donijela se odluka da on mora da bude likvidiran. Zasjedu Ranku Rubežiću napravili su upravo Boris Petkov, Bojan Petrović, kao i Rubežićevi puleni Dragan Popović Dadilja i Milovan Vujisić Vuja.
Srpski Dač Šulc ubijen je 19. februara 1985. godine sa više hitaca iz pištolja kao i skraćene sačmare "Lupare", jednog od omiljenog oružja Sicilijanaca pogotovo kada su u pitanju osvete.
U trenutku pogibije, Ranko Rubežić je imao 33 godine. Za sobom nije ostavio ništa osim imena koje se ne pamti ni po čemu lijepom.
