Jedini preostali srpski cirkus, Medrano, muku muči da u Srbiji sačuva tradiciju cirkuske umjetnosti da bi i buduća pokoljenja znala šta u stvari znači ta čarobna riječ – cirkus. A djeca su, uvjerili smo se, i dalje oduševljena.
Cirkus – prva magična riječ koju su kroz desetine generacija kao djeca učili naši preci. Radost i suze klovnova, uzbuđenje zbog žongliranja loptama ili čak vatrom, gledanje bez daha hoda artista po žici ili letenja između ljuljaški... emocije su koje smo svi doživjeli, a uskratićemo ih našoj djeci.
Kako stvari stoje, već djeca naše djece će moći da vide samo pokretne slike na YouTubu, ili da o cirkusu čitaju u nekoj (Internet) arhivi. To nije neka apokaliptična vizija budućnosti, nego stvarnost koja već danas živimo, jer u Srbiji odumire posljednji cirkus.
"Naježim se kad se riječ cirkus spomene u, recimo, Skupštini. Cirkus je oličenje poštenja i, prije svega kulture, ali oni koji govore "o cirkusu" zapravo ništa o njemu ne znaju. U Svijetu postoje cirkuske škole, državni cirkusi, u Rusiji se izvođači smatraju artistima jednakim baletskim ili operskim", uvodi nas u priču o stotinama godina staroj umjetnosti Milan Sliva, cirkuski veteran i vlasnik Medrana, jedinog preostalog cirkusa u Srbiji.
A Milan zna šta je tradicija u zemlji koja o njoj samo priča. Ovaj srpski cirkuski djelatnik, inače Poljak, sedma je generacija porodice cirkuskih umjetnika. Cirkusku karijeru je započeo kao šestogodišnjak, zatim je bio čarobnjak u parteru da bi penziju dočekao na teškom zadatku klovna. I sada se bavi akrobacijama, ali onim životnim – kako da obezbjedi posao za šest porodica sa gostujućim artistima okupljenih u Medranu, i da u životu održi posljednju cirkusku šatru u Srbiji.
Ova starina od "više od sedamdeset godina", pamti vrijeme kada je "onom velikom Jugoslavijom" putovalo ni manje ni više nego dvadeset pet cirkusa.
Sada je ostao samo jedan, a i za njega ima sve manje "mjesta". Medrano je ovih dana gostuje u Beogradu. Trenutno se sa Novog Beograda sele u Kaluđericu. Gdje će dalje, ne znaju ni sami. Ova iskrena cirkuska umjetnost trpi udarce i slijeva i zdesna – od opštinskih birokrata do raznoraznih "proevropskih" nevladinih organizacija koji su, kako kažu, u Srbiji uvijek "veći katolici od pape".
"Zabranili su nam da radimo tačke sa životinjama, čak i da ih pokazujemo. Kažu da radimo torturu nad životinjama. Pojma nemaju, jer životinja se, pa bio to slon ili pas, ne dresira batinama, već strpljenjem i nagradama. Kažu i da divljim životinjama nije mjesto u cirkusu, a nit se radi o divljim životinjama, niti im ovdje išta fali", ogorčen je Milan Sliva na potez kojim je prije nekoliko godina u Srbiji ugašena tradicija duga više od tri stotine godina.
Naš sagovornik podsjeća da je u Indiji slon domaća (radna) životinja a da tamo ne smijete zaklati kravu. Isti je slučaj sa kamilama u arapskim zemljama. Da li su zbog toga ti ljudi divljaci, pita se gospodin Sliva.
"Vi Beograđani imate zoološki vrt i tamo vaša djeca mogu da vide slona, lava, tigra, medvjeda... Ali vjerujte, prva riječ roditelja koji je negdje na jugu ili istoku Srbije doveo dijete u cirkus je pitanje: "pa gdje su vam životinje?".
A zašto ih u srpskom cirkusu zaista nema nije čak ni pitanje nekog od nakaradno prepisanih zakona iz EU, kakvih u Srbiji imamo, objašnjava Marija, Milanova supruga i glavni administrativac cirkusa.
Zakon Srbije, kao uostalom i drugi evropski, razlikuje domaće, egzotične, divlje i životinje rođene u "zatočeništvu". Problem je kako se zakon primjenjuje. Lav koji je nije rođen u divljini, ili mu čak ni roditelji nisu rođeni u divljini, nije divlja životinja. On u savani ne bi opstao ni nekoliko dana. Ali to naše birokrate ne priznaju. Za njih je lav samo lav.
"A kada je Kusturici trebao slon za snimanje nekog filma ("Andergraund") kumio me i molio da zovem bratića iz Mađarske. Čovjek je došao ali je na kraju bio najuren iz Srbije zbog "maltretiranja divljih životinja". A i umjetnici nas se sjete samo kad im nešto treba. Osim pokojnog Gidre (glumac Dragomir Bojanić). On je bio ljudina, obožavao je cirkus i jedini je koji je zadužio artiste iz svih cirkusa sa ovih prostora", kaže Milan.
Zbog "evropskog" zakona neke Milanove životinje sada "kao gastarbajtere" gledaju tuđa djeca. Slon mu je recimo u Rusiji, a ono malo životinja što je ostalo u Srbiji sada je smješteno u Srbobranu. Veliki medvjed tamo čami mjesecima, jer ne želi ga ni Beogradski zoo vrt.
"Mi ovdje gledamo na Zapad kao na izvor kulture, ali u u zemljama stare kulture, Rusiji, Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj... na cirkuse se sasvim drugačije gleda. To nije pojam vašara i ringišpila, već ozbiljna umjetnost. Moskovski cirkus je star više pod 120 godina i za njega se čeka po tri mjeseca na ulaznicu, kao i za balet, pozorište ili operu. Mađari takođe imaju svoj državni cirkus. Sve sa teatarskim zgradama i pratećim objektima. Kada smo im rekli kako se ovdje primenjuje zakon o zaštiti životinja Mađari su nam rekli 'ludi Srbi'".
Od srpskog cirkusa ostali su samo artisti, ali ni oni ne mogu da rade bez problema. Za lokacije u nekim opštinama po Srbiji im trebaju mjeseci.
"Evo u Beogradu se na neka mjesta čeka i po pet mjeseci, i to nakon što već imate dozvolu Grada Beograda. U Zemunu ne možete ni da dobijete lokaciju od lokalnih moćnika. Ej, pet mjeseci za nešto što se recimo u Mađarskoj dobija na šalteru za deset minuta. Ne samo Mađarskoj, već i kod nas, recimo u Subotici. I to uz smješak i riječi "hvala što nas niste zaboravili", ogorčen je Milan.
Ovdje, pak, procedura više ide po principu "nađite lokaciju pa ćemo videti". A i kad se dobije lokacija, cirkus oderu za komunalije. Priključak na vodovod za mesec dana korišćenja je plaćen 57.000 dinara.
U Parizu ili Ljubljani se zna gdje dolazi cirkus – tamo gdje je najpodesnije djeci - u strogi centar grada. U Parizu je to na pješačkoj zoni na Trgu Republike a kod Slovenaca kod parka Tivoli.
"U Srbiji neki misle da ako se podigne šatra mora da je u pitanju neki vašar. A pod našom šatrom rade i umjetnici sa fakultetom, neki od njih sa titulom 'zaslužni artista Rusije'", kaže Marija.
Možda je Srbija daleko od Monte Karla, gdje princeza od Monaka dodjeljuje "Zlatnog klovna" na Međunarodnom festivalu cirkusa koji je 1974. godine osnovao njen otac princ Renije, ali nije od - Tuzle. Tamo cirkus dočeka i do mjesta predstava otprati pleh orkestar, a prvi šou otvori ni manje ni više nego ministar Kantona.
Jedinom srpskom cirkusu svakako se može svašta prigovoriti, od neugledne šatre, po priznanju vlasnika stare više od sedam decenija do silom spomenutih prilika, osakaćenom programu.
Ono čemu na šta se svakako ne može staviti ni mrva prigovora je entuzijazam i vještina kojom održavaju u životu cirkus u Srba. Za to im svakodnevno priznaju da je onaj nepatvoreni i raznim medijima još neiskvareni dio publike – djeca čiji je komentar jednostavan: "šator i nije neki, ali je predstava super".
A dokle će naši cirkuski artisti tako, kažu, ne znaju.
"Dugo još ovako sigurno ne možemo. Možda se pokupimo i odemo u Rusiju, uzmemo državljanstvo i radimo uz svo poštovanje a malodušnu Srbiju i njenu djecu ostavimo bez cirkusa", kaže srpski cirkuski veteran Milan Sliva.
