Nekadašnji kapetan grčke mornarice Marinos Ricudis koji je odbio da učestvuje u bombardovanju Srbije 1999. godine, izjavio je da mu je zahvalnost srpskog naroda "najveće i najvažnije odlikovanje" u životu.
Marinos Ricudis je te 1999. godine odbio da bude dio posade broda koji je trebalo da pruži podršku saveznicima iz NATO snaga koji su neprekidno bombardovali mete u Srbiji i u Crnoj Gori.
Zbog toga je propatio. Najprije je izgubio posao u službi i gotovo šest mjeseci je bio bez ikakvih prihoda. Prošle godine Ricudis je prvi put bio u Srbiji, kada je na poziv Srpske pravoslavne crkve došao u Beograd da primi orden.
U intervjuu za sajt "Grčka i Srbija", koji su sa njim priredili Katarina i Aleksis Mihalokopulos, izjavio je da nikada nije zažalio zbog takve svoje odluke prije 20 godina i da mu je zahvalnost srpskog naroda najvažnije "odlikovanje" koje je dobio.
"Jedino što sam razmišljao je da li ću uspjeti da svoju odluku sprovedem do kraja, da se ne razbijem ispred pritiska i životnih situacija koje ta odluka donosi, protiv svake odluke suda i cijena preživljavanja moje porodice nakon odluke. Kao kapetan broda imao sam dosta pritiska da moram da učestvujem tada u NATO misiji. Ali sam se trudio da stojim čvrsto na zemlji u trenutku kada sam odluku donio i da me nikakav pritisak od bilo koga ne pokoleba", prisjetio se, sada 51-godišnji Ricudis.
Bilo je raznih komentara - neki su ga podržavali, drugi kritikovali zbog te odluke.
"Mnogi su mi se divili, neki su me nazivali glupim jer sam jednim potezom uništio svoju karijeru u ratnoj mornarici. Ali, kako je vrijeme prolazilo i vidjeli su kakvo je bilo bombardovanje tadašnje Jugoslavije, da je NATO koristio uranijum, mnogi su mijenjali mišljenje o meni i mojoj odluci".
Kaže da bi i danas postupio isto.
"Hvala Bogu nisam zažalio i sada nakon svega bio bih srećan da ponovo to uradim. I isto savjetujem sve ljude koji se nađu i koji bi se našli u istoj situaciji kao i ja. Da prvo poslušaju komande koje nam zadaje Bog i bez obzira koje posljedice ih čekaju, da ostanu pri odluci koju su donijeli, život će im pokazati da su bili u pravu".
Nakon što je izgubio posao u mornarici, uslijedio je težak period po njega i njegovu suprugu.
"Šest mjeseci sam bio nezaposlen, bez ičega, moja žena je isto bila nezaposlena. Tražio sam posao na jahtama, išao sam da dajem ispite na Ekonomskom fakultetu kako bih mogao da uzmem diplomu ekonomiste, ali nisam uspio da prođem ispite. Nakon šest mjeseci od raščinjenja našao sam stabilan posao, bio sam skiper na jahti. Nakon toga sam završio i dobio čin kapetana, tako da sam danas kapetan na velikoj jahti".
Nikada prije bombardovanja nije bio u Srbiji. A prvi put je došao, januara, kada mu je SPC dodijelila svoj najviši orden.
On je najprije odbijao orden, objašnjavajući svoje razloge:
"Imao sam osjećaj da ispred mene treba da budu svi koji su se borili za Srbiju i na kraju ja. Da treba da odlikuju prvo one koji su život dali, koji su sve dali za otadžbinu i da njihova žrtva treba da bude ispisana zlatnim slovima, iako smo ih svi znali u ovom životu, vječni život je taj koji treba biti odlikovan i taj vječni život i ja priželjkujem".
Ali, predmoslio se i došao po odlikovanje...
"Narod Srbije je želio da ja budem odlikovan i samo zbog naroda sam prihvatio. Prihvatio sam tu čast, čast za sve njihove heroje. Bilo je mnogo emotivno, vidio sam suze u njihovim očima, ljubili su moje ruke, zahvaljivali se i grlili su me. Ne vjerujem da postoji neko veće odlikovanje ili nagrada od toga, od zahvalnosti jednog cijelog naroda. Veoma velika stvar, sa dosta uglova za gledanje".
Mural i za Grka, srpskog heroja
Ricudis, koji je veliki vjernik, u intervjuu za sajt "Grčka i Srbija", bio je upitan i kako vidi buduće veze Grčke i Srbije. Evo kako je odgovorio:
"Mogli bismo, zajedno sa Rusijom, da napravimo jednu hrišćanski jaku zajednicu i da temelj bude Sveta crkva, sa kojim bismo mogli da izgradimo budućnost. Besmrtna vrijednost koju nam je dala crkva. Na tom putu bićemo i nepobjedivi, jer je i ta ista Sveta crkva nepobjediva".
