U Osnovnoj školi "Osman Nakaš" u Sarajevu čitav razred pohađa kurs znakovnog jezika kako bi olakšao komunikaciju sa svojim šestogodišnjim vršnjakom koji ima problema sa sluhom i govorom.
Radi se o prvačiću Zejdu Ćoraliću koji gotovo da ne čuje i otežano govori. Uskoro mu to neće biti problem jer će svi kojima je okružen znati njegov maternji jezik – znakovni!
Zejd Ćoralić gotovo u potpunosti ne čuje od rođenja. Pomaže mu slušni aparat, ali ni to za uspješnu komunikaciju nije dovoljno. Zbog toga što nema razvijen sluh, razvoj govora mu je takođe usporen. Međutim, njegova potreba za komunikacijom nije ništa manja nego kod njegovih vršnjaka, šestogodišnjaka. Bar onih iz razreda. Radi se o prvom razredu Osnovne škole Osman Nakaš koji vodi učiteljica Sanela Ljumanović. Ona je među najzaslužnijima što ovo dijete radosno odlazi u školu, sudeći prema riječima Zejdove mame Mirzane.
"Nismo nimalo pogriješili oko izbora škole. Dapače, veoma smo sretni što imamo učiteljicu kao što je Sanela. Ona je Zejdu kao druga majka", priča majka ovog dječaka, a prenosi online list za školsu praksu Skolegijum.ba
Zasluga učiteljice Sanele je i animacija roditelja da svi na neki način razmišljaju kako što više Zejda uključiti u nastavni proces, ali i generalno poboljšati odnose sa svima s kojima provodi vrijeme. Tako su došli na ideju da organizuju kurs znakovnog jezika, što su svi roditelji prihvatili. Kurs će dva mjeseca (do zimskog raspusta) pohađati učiteljica i svi učenici, a ako bude potrebe, produžiće još mjesec dana.
Cilj je da svi učenici nauče znakovni jezik, a Zejd još i čitanje s usana, jer svaka riječ izgovorena znakovnim jezikom praćena je i govorom.
Osim na tom planu, solidarnost se pokazuje i plaćanjem kursa. Cijena kursa je 20 KM za mjesec dana po osobi. Cijena nije velika, ali ima roditelja koji to ne mogu da plate. Za njihovu djecu plaćaju oni koji mogu.
"Ja sam oduševljena i osjećam se kao malo dijete, a posebno je zabavno što sad s mojim učenicima sjedim u klupi, ja sam tu samo učenik više i učim zajedno s njima, napredujem zajedno s njima, griješim, pa se ispravim, dakle, sve što podrazumijeva učenje", kazala je ova humana učiteljica.
Ipak, ona brže usvaja gradivo i uvijek nalazi vremena da pred novi čas kursa s učenicima ponovi ono što su učili na prethodnom. To nije problem jer su djeca motivisana da uče znakovni jezik.
"Dosta bolje komunicira znakovnim nego verbalnim načinom komunikacije. Znakovnim jezikom uspostavljamo komunikaciju s njim. Djeca u školi me pitaju kako će reći nešto Zejdu, da im ja pokažem rukama kako će to uraditi, a posebno jedan dječak, kojeg Zejd jako voli, Tarik. Divno odgojeno dijete. Svaki dan me pita, a teto kako ću ovo ili ono reći Zejdu", ističe Zejdova učiteljica.
Od djece dosta nauče i neki roditelji.
Đema Voloder-Nadarević kaže da su zahvaljujući njenoj kćerki koja pohađa kurs svi ukućani naučili sve znakove.
"Sad ponekad moramo duže čekati na odgovor kad je nešto pitamo jer ona želi da nam kaže na znakovnom", kaže Đema.
"Zanimljivo je da i ja imam potrebu poslije kursa da učitm svoje ukućane, prijatelje. Nekako svi želimo podijeliti svoje oduševljenje i prenijeti ga na druge. A djeci je posebno interesantno kad ja nešto pogriješim, pa me oni isprave. Ja tad nisam učiteljica, ja sam njihova drugarica iz razreda", dodaje učiteljica.
Voditeljka kursa, Anisa Šetkić-Sendić u ovom slučaju nije klasična profesionalka. Zejd joj je prvi komšija, s kojim je ranije radila kao logoped, tako da ju je Zejdova mama preporučila da bude i voditeljka kursa.
Ona kaže da je u svojoj karijeri imala jedan slučaj da su se svi solidarisali s kolegom koji ima poteškoće s govorom ili sluhom. Ali, kad je o školama riječ, ovo ostaje, s obzirom na njeno iskustvo, jedinstven slučaj.
"Gluhim osobama je jako drago kad sretnu nekoga ko poznaje znakovni jezik ili barem nešto od toga. A upravo su to ljudi koji su bili kao ova djeca sad, imali su drugara ili člana porodice koji je imao iste ili slične probleme kao Zejd", kazala je voditeljka kursa.
Nakon ove priče postavlja se pitanje da li u školama ima prostora za uvođenje znakovnog jezika, barem kao izbornog predmeta. A ako nema, da li onda ima sadržaja koje bi znakovni jezik mogao zamijeniti, a da zamjena bude od koristi?
Zejd, prvenstveno zahvaljujući kursu i tome koliko kurs doprinosi njegovoj socijalizaciji, s radošću ide u školu te se u potpunosti samostalno za nju pripremi.
To nije bio slučaj s nekim od prethodnih rehabilitacijskih programa, na koje ga je majka, prema njenim riječima, morala tjerati.
Autor: Amer Tikveša (Skolegijum.ba)
