U našoj balkanskoj stvarnosti, zatrovanoj ratovima, strahovima i mržnjom, ono što se popularno zove suočavanje sa prošlošću, najčešće se pretvara u opsjednutost njome.
"Trebamo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti" jedna je od najpopularnijih uzrečica, koja se, u različitim varijantama, može čuti prilikom obilježavanja godišnjica stradanja na Balkanu. Političari je najviše upotrebljavaju, ali je ona takođe opšteprihvaćena "mantra" kod mnogih drugih, od vjerskih vođa do NVO.
Stav je da treba njegovati sjećanje, a da se zaborav nikako ne smije dopustiti, kako bi buduće generacije bile spašene od ponavljanja grešaka, rata i stradanja, uzrokovanih zlim drugima kojima smo okruženi, ali kojima ipak velikodušno, ali oprezno, treba da praštamo sva stradanja i nesreće koja su nam u prošlosti nanijeli.
Postavlja se pitanje koliko je takvo praštanje iskreno, a koliko se u stvari radi o korištenju mrtvih u dnevnopolitičke svrhe i da li je uopšte moguće praštanje bez zaborava.
"Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti, drugi je način da kažete - ne mogu oprostiti", rekao je poznati američki teolog Henri Vard Bičer.
U našoj balkanskoj stvarnosti, zatrovanoj ratovima, strahovima i mržnjom, ono što se popularno zove suočavanje sa prošlošću, najčešće se pretvara u opsjednutost njome, dok kultura sjećanja postaje svojevrsni kult smrti.
U Banjaluci je nedavno otvorena izložba fotografija "Rat sjećanja" na kojoj su prikazane brojne slike spomenika i mjesta stradanja u BiH. Izložba je nastala kao dio projekta "Ratni spomenici u BiH od 1991", a koji su uradili članovi Centra za nenasilnu akciju (CNA) Sarajevo-Beograd.
Ukupno je obuhvaćen 81 spomenik. Tvorci istraživanja bili su revnosni, pa su zabilježili i "spomenike koji ne postoje", tj. neobilježena mjesta stradanja. Svi posjetioci na otvaranju, uz zakusku i koktel, dobili su i besplatno super-kvalitetnu debelu publikaciju sa fotografijama i opisima navedenih spomenika.
Hipoteza sa kojom je CNA ušao u istraživanje jeste da nam je kultura sjećanja jednostrana i etnocentrična, odnosno da se u spomenicima ogleda etnička podijeljenost društva, koja uzrokuje različita i suprostavljena sjećanja na rat i prošlost.
"Spomenici interpretiraju prošlost na način koji isključuje sve ostale strane, govore samo o stradanju jednog naroda, dok se stradanje drugih ili negira ili ne spominje…
Neki od tih spomenika su ispunjeni nečim što me je posebno uplašilo, a to je takozvani 'pravednički gnjev'. To je nešto što može dovesti do toga da se nepravda koju ćemo počiniti ka drugome može prihvatiti ili ne osuditi", rekao je na otvaranju ove izložbe fotograf Nedžad Horozović.
Tvorci izložbe i istraživanja smatraju da se po spomenicima u BiH može primjetiti da postoji takmičenje u tome ko je više stradao, kao i da je važnije pamtiti ko je neprijatelj nego ko su stradali.
Iz CNA navode da im je namjera da se na ovaj način pokrene dijalog o mogućnostima pronalaženja novih modela memoralizacije, tj. svojevrsnog "korigovanja" sjećanja.
Smatraju i da osim postojećih spomenika treba napraviti i neke nove."Kada bi jedna zajednica podigla spomenik onima koji su stradali od zločinaca iz redova te zajednice, to bi bio i te kakav korak ka pomirenju", smatraju u CNA.
Jasno je da se i ovo istraživanje i inicijativa uklapaju u matricu "praštanja, pomirenja, ali nikako zaborava", jer "nije moguće zaboraviti pretrpljene užase pošto će nas duhovi iz prošlosti stalno proganjati".
A, da li je zaboravljanje zaista toliko loša ideja?
Priča oko spomenika uvijek je na Balkanu povezana sa svojevrsnom "indoktrinacijom" istorijom, koja kreće još od osnovne škole. Svaki zasebni školski sistem interpretira događaje iz prošlosti potpuno jednostrano, različito i često dijametralno suprotno, a udžbenici su puni krvi, stradanja, osvajača, žrtava... U obavezan program prilikom školovanja uvode se ekskurzije na mjesta stradanja, masovne grobnice...
Interesantno je uporediti takav odnos prema istoriji sa onim koji su prema njoj imali stari Egipćani.
"Istorije Egipta bavile su se isključivo ciklusima Nila, dinastičkim sitnicama i nabrajanjem ritualnih obreda. Bune, ratovi i nemiri uopšte nisu pominjani. Bili su dovoljno pametni da prećutkuju zlo. I zato su trajali hiljadama godina", napisao je u knjizi "Tušta i tma" Svetislav Basara.
S druge strane, čini se da se da se na Balkanu, osim ratova, zločina i pokolja ništa drugo i ne pamti. U pitanju je, slažu se mnogi, morbidna propaganda, koja na svakodnevnom, nesvjesnom nivou budi mračne porive, raspiruje sebičnost, mržnju i nasilje. Na djelu je umjesto pamćenja - čisto zlopamćenje.
Potpuni zaborav je, naravno, nemoguć, ali je moguće umjesto mrtvih malo više se posvetiti živima, i umjesto ružnih dati šansu lijepim sjećanjima.
Šta kažu psiholozi...
Fenomen kolektivnog sjećanja u društvima u konfliktu je istraživan u socijalnoj psihologiji, pogotovo na područjima gdje su na sceni dugotrajni politički ili ratni sukobi, poput Izraela, Kosova, BiH ili Sjeverne Irske.
"Istraživanja pokazuju da u ovakvim konfliktnim društvima između ostalog vladaju uvjerenja o pravednosti vlastitih i nepravednosti ciljeva druge strane, sopstvenoj viktimizaciji, i pretjeranom naglašavanju pozitivne slike o sopstvenoj grupi. Ovi skupovi uvjerenja se prenose transgeneracijski.
Postojanje ovakvih uvjerenja i sjećanja u vremenima otvorenog konflikta pomažu ljudima da psihički lakše izdrže život u takvim uslovima. S druge strane, u mirnodopskim uslovima ova uvjerenja, istraživanja pokazuju, ne doprinose popravljanju međugrupnih odnosa, već naprotiv - postaju barijera pomirenju", rekao je za MONDO profesor socijalne psihologije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Vladimir Turjačanin.
Na kraju, umjesto zaključka, pročitajte šta je o ovoj temi napisao pisac Meša Selimović:
