Dok Donald Tramp govori o mogućim podelama u iranskom vrhu, analitičari upozoravaju da upravo Ahmad Vahidi ubrzano konsoliduje moć i postaje ključna figura u vojnom i političkom odlučivanju, što bi moglo značajno uticati na buduće odnose Teherana i Vašingtona.
Dok američki predsjednik Donald Tramp tvrdi da postoje naznake nereda u iranskom ratnom vođstvu, čini se da jedan ključni igrač gomila značajan uticaj koji bi mogao da oblikuje položaj Islamske Republike i na bojnom polju i za pregovaračkim stolom.
Vjerovatno se ne radi o osobi koju bi Bela kuća željela da vidi na čelu. Iako je ajatolah Modžtaba Hamnei preuzeo dužnost vrhovnog vođe nakon ubistva svog oca, a predsjednik parlamenta Mohamed Baker Galibaf preuzeo centralnu ulogu u pregovorima, uspon brigadnog generala Ahmada Vahidija mogao bi se pokazati najznačajnijom od svih promjena unutar složene iranske dinamike moći, piše Njuzvik.
Naslijedio Pakpura na čelu IRGC
Vahidi je imenovan za komandanta Iranske Revolucionarne garde (IRGC) nakon ubistva njegovog prethodnika, Mohamada Pakpura, u početnoj fazi američko-izraelskog rata protiv Irana prije dva mjeseca.
To je položaj koji ga čini glavnom metom, s obzirom na to da je Pakpur preuzeo tu ulogu tek nakon što je Izrael ubio bivšeg šefa IRGC-a Hoseina Salamija tokom Dvanaestodnevnog rata u junu prošle godine.
Ali, Vahidijeve kvalifikacije su jedinstvene. Osim što je prethodno služio kao zamjenik komandanta IRGC-a, ministar unutrašnjih poslova u vladi bivšeg predsednika Ebrahima Raisija i ministar odbrane pod bivšim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom, Vahidi je bio i osnivač elitnih snaga Kuds, koje je kasnije vodio general-major Kasem Sulejmani do svoje smrti u američkom napadu 2020. godine, koji je naredio Tramp.
"Vahidi vuče sve konce"
Danas, dok se Islamska Republika suočava sa najozbiljnijim testom od iransko-iračkog rata 1980-ih, tokom kojeg su i nastali IRGC i snage Kuds, "Ahmad Vahidi je taj koji vuče konce", rekao je za Njuzvik Kamran Bokari, strateški analitičar i viši saradnik u Savjetu za politiku Bliskog istoka, koji je opsežno pisao o unutrašnjoj evoluciji iranskog vođstva.
Sulejmanija su tokom njegovog 21-godišnjeg mandata na čelu snaga Kuds često nazivali "komandantom iz senke“. Taj je nadimak zaslužio zbog opsežne karijere u sprovođenju tajnih operacija u inostranstvu, od pomaganja milicijama u napadima na američke trupe u Iraku i podržavanja Hezbolaha protiv Izraela do borbe protiv pobunjenika i džihadista, uključujući Islamsku državu (ISIL), u Iraku i Siriji.
Ipak, Sulejmani je s vremenom postao svojevrsna zvijezda, a njegova javna prepoznatljivost pokazala se kobnom kada se Tramp odlučio na potez bez presedana i naredio njegovo ubistvo tokom posjete Iraku u januaru 2020. godine.
Vahidi je takođe dobro poznat Zapadu - za njim je 2007. izdata Interpolova crvena potjernica, a 2010. su mu uvedene američke sankcije zbog navodne uloge u smrtonosnom bombaškom napadu na jevrejski centar u Argentini 1994. godine. Vahidi je od tada bio podložan daljim sankcijama SAD i Evropske unije, iako to nije usporilo njegovu karijeru u Iranu.
Govoreći prošle nedjelje u Buenos Ajresu, podsekretar za kontrolu naoružanja i međunarodnu bezbjednost Tomas Dinano pomenuo je Vahidijevu navodnu ulogu u bombaškom napadu na centar Asosijasion mutual Israelita Argentina 1994. i u eksploziji 1992. koja je ciljala izraelsku ambasadu, takođe u argentinskoj prijestonici.
I dalje je zagonetka
Dinano je Vahidijevo unapređenje na čelo IRGC-a nazvao "jasnim dokazom da je IRGC strana teroristička organizacija i potvrdom uloge Irana kao dugogodišnjeg državnog sponzora terorizma“.
Uprkos svojim javnim funkcijama, Vahidi ostaje zagonetka. Njegova sposobnost da se uspinje unutar formalnih struktura moći, stvara veze zasnovane na tehnokratskom, a ne ličnom vođstvu, te da zadrži nizak međunarodni profil pokazala se posebno impresivnom.
Bokari, koji je i viši direktor na institutu Nju lajns u Vašingtonu, kratko se susreo sa Vahidijem na marginama jedne konferencije u Teheranu pre 15 godina, opisujući ga kao iznenađujuće angažovanog sagovornika koji tečno govori engleski.
Takođe je povukao naizgled nevjerovatnu paralelu između Vahidija i pretposljednjeg iranskog monarha, Reze Šaha Pahlavija, koji je preuzeo vlast kao komandant moćne Perzijske kozačke brigade između 1921. i 1925. godine. Poput Pahlavija, primijetio je Bokari, Vahidi "je čovjek sistema“ i mogao bi ga na kraju preoblikovati, ako uspije da preživi sukob.
"Koliko znamo, sutra ga može pogoditi vazdušni udar i više ga neće biti. Ali čini se kao tip osobe koja bi želela da postane ta bonapartistička figura o kojoj svi govore. Ne može to sam. Postojaće centri moći. Mislim da on trenutno konsoliduje moć, a od kontakata sa terena čujem da ima izražene lične ambicije", rekao je Bokari.
Vahidijev uspon takođe označava ubrzanje dugotrajne evolucije unutar Islamske Republike. Još tokom kasnijih godina pokojnog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija, moć se tiho delegirala na druga područja, uključujući IRGC i iranske konvencionalne oružane snage, poznate kao Arteš.
"Čuvari su donosili odluke mnogo pre ovog rata. Sada je to postao de fakto položaj, jer nema vrhovnog vođe. I to stalno govorim jer mislim da je Modžtaba Hamnei u najboljem slučaju nominalni vrhovni vođa. Čak i da nije bio ranjen, ne bi imao uticaj kakav je uživao njegov otac, jer je na kraju krajeva samo vodio kancelariju svog oca", rekao je Bokari.
Trampov "najgori scenario"
Anika Ganzeveld, voditeljka portfelja za Bliski istok u projektu Kritikal trets pri Američkom preduzetničkom institutu, tvrdi da je odsustvo novog iranskog vrhovnog vođe, čija je javna uloga od imenovanja prošlog mjeseca ograničena na pisane izjave, samo pomoglo Vahidijevoj konsolidaciji moći.
"Odsustvo vrhovnog vođe koji bi posredovao među frakcijama režima i djelovao kao konačni autoritet u donošenju odluka verovatno je doprinijelo Vahidijevom usponu unutar režima", rekla je Ganzeveld za Njuzvik.
Čak i ako je Tramp često tvrdio da je u Iranu postignuta "promena režima“, rano u sukobu priznao je rizik od stvaranja novog vođstva koje bi i dalje bilo u suprotnosti sa američkim interesima.
"Valjda bi najgori scenario bio da mi to odradimo, a onda vlast preuzme neko jednako loš kao onaj prije, je l' tako? To se može dogoditi. Ne želimo da se to dogodi. To bi verovatno bilo najgore", rekao je Tramp prošlog mjeseca, samo nekoliko dana nakon početka rata.
Prepreka pregovorima
Ta se stvarnost možda i ostvaruje, pogotovo jer se čini da je Vahidi počeo da okuplja sopstveni "unutrašnji krug“, koji uključuje i sekretara Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost Mohameda Bakera Zolgadra, navodi Ganzeveld.
Zolgadr je preuzeo uticajnu poziciju prošlog mjeseca nakon izraelskog ubistva njegovog prethodnika, Alija Laridžanija, za kojeg se vjerovalo da je drugi čovek u komandnom lancu. Sada se čini da Vahidijeva klika "dominira u donošenju odluka režima“, rekla je Ganzeveld, što komplikuje potragu za sporazumom između Vašingtona i Teherana.
"Vahidi i njemu bliski lideri IRGC-a čini se da su marginalizovali pragmatičnije zvaničnike, poput šefa iranske pregovaračke delegacije, predsjednika parlamenta Mohameda Bakera Galibafa i ministra spoljnih poslova Abasa Aragčija, koji su pokazali veću otvorenost za kompromis sa SAD. Vahidi, nasuprot tome, nije pokazao nikakvu spremnost da popusti pred ključnim američkim zahtevima vezanim uz iranski nuklearni program i Ormuski moreuz", rekla je Ganzeveld.
Nije sam u borbi za vlast
Ipak, Vahidi nije sam u borbi za vlast. Ali Alfoneh, viši saradnik na Institutu za države Arapskog zaliva, opisao je "kolektivno vođstvo petorice“ u kojem "glavna linija podele prolazi između izabranih zvaničnika - predsjednika Masuda Pezeškijana i predsednika parlamenta Mohameda Bakera Galibafa – i neizabranih aktera: šefa pravosuđa Golam-Hoseina Mohseni-Edžeija, predstavnika IRGC-a, bilo bivšeg komandanta Mohsena Rezaija ili sadašnjeg komandanta Vahidija, te neidentifikovanog predstavnika regularne vojske.“
Linija podjele je važna, rekao je Alfoneh za Njuzvik, jer "izabrani zvaničnici teže da razmišljaju o ponovnom izboru i osetljiviji su na težak položaj stanovništva, dok su neizabrani zvaničnici skloniji da prihvate poteškoće za javnost." Od tih figura, i Galibafa i Vahidija svrstao je među "strateški najsposobnije pojedince“ sistema, nazivajući ih obojicu "pragmatičnim operativcima“.
Podjela moći umjesto državnog udara
Vahidi, štaviše, navodno ima istoriju saradnje sa CIA-om i izraelskim Mosadom još 1980-ih u aferi Iran-Kontra. S druge strane, Tramp je izrazio jasnu naklonost prema Galibafu, bivšem komandantu vazduhoplovnih snaga IRGC-a i gradonačelniku Teherana.
Uprkos Vahidijevim prednostima, malo ko očekuje otvoreno preuzimanje vlasti od strane IRGC-a, koji tradicionalno preferira da održava privid da nije direktno upleten u iranske poslove.
"Ni on ni IRGC kao institucija ne čine se sklonima izvođenju državnog udara i preuzimanju pune odgovornosti za upravljanje državom pod teškim pritiskom. Iz perspektive IRGC-a, aranžman podjele vlasti sa civilnim figurama poput Galibafa je poželjniji: omogućuje Čuvarima da dominiraju strateškim odlukama, dok civili preuzimaju javnu krivicu za neuspjehe režima", rekao je Alfoneh.
Pojavili su se neki znaci neslaganja, ali čak i niz istaknutih konzervativnih izvora u zemlji upozorio je protiv potpirivanja "unutrašnjih sukoba“ koje je Tramp prizivao, pri čemu se većina zalaže za diplomatski put.
Iako rivalstva nedvosmisleno postoje, Alfoneh tvrdi da Trampovo često pominjanje pukotina u iranskom vođstvu više govori o problemima Bijele kuće. "Egzistencijalna pretnja koju predstavljaju Izrael i Sjedinjene Države podstakla je koheziju, a ne podelu među iranskim liderima", rekao je Alfoneh i dodao:
"Tvrdnje predsjednika Trampa o vakuumu moći i neodlučnosti u Teheranu više govore o neredu u Vašingtonu nego o stvarnosti u Iranu. Njegove tvrdnje da se režim već promijenio odražavaju nesposobnost da se svet vidi onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakvim ga on želi vidjeti."
