Švedska uskoro ukida učenje sa digitalnih uređaja u učionicama i vraća se na tradicionalne metode: učenje iz knjiga. Psiholozi objašnjavaju zašto je ovo pametan potez.
Čovjek je ne tako davno poznavao cikluse dana po pogledu na sunčeve zrake, osećaju gladi ili umoru koji osjeća u tijelu. Sve ovo, bili su prirodni signali koji su mu sugerisali kada treba da spava, jede ili odmori. Danas, on svoje vrijeme i obaveze mjeri i prilagođava notrifikacijama na telefonu.
Savremeni život nam daje garant brzine i neprekidne dostupnosti, ali nas je zauzvrat naterao da zaboravimo kako izgledaju tišina i trenuci dokolice. Gradovi više ne spavaju, svetla su svuda oko nas, telefoni vibriraju neprestano, a čovjek često umoran, pokušava da pronađe sebe među obavezama.
U toj neprekidnoj trci modernog svijeta polako nestaju strpljenje, prisutnost i sposobnost da zaista osjetimo sopstveni život. Koncentracija je prema najnovijim studijama sve tanji resusrs kojim raspolažemo, a djelimičan krivac jesu ekrani. Vlade širom svijeta smišljaju strategije kako da štetne efekte ovakvog načina života ublaže i preduprede, pogotovo kod najmlađih.
Švedska vlada je jedna od njih, a u moru mjera koje se sprovode je i najnovija koja podrazumijeva ukidanje digitalnih uređaja u učionicama i vraćanje na tradicionalne metode: fizičke knjige. Kao razlog, navodi se zabrinutost usled pada koeficijenta učenika na testovima, ali i drastičnog povećanja vremena provedenog ispred ekrana.
Koliko je ova briga osnovana i koje su posledice čitanja sa digitalnih uređaja u poređenju sa knjigama, odgovore daju u svom tekstu za The Conversation, psiholog i prof Erih Rajhl i viši predavač na psihologiji Lili Iu sa Univerziteta Makvori.
Čitanje ipak nije lak zadatak?
Kako prof Rajhl i Iu smatraju, čitanje bez obzira što nam djeluje tako - nije lak zadatak. Čak štaviše, to jeste jedan od najtežih zadataka jer za njega nismo biološki predodređeni kao za govor. Dodatno, da bi se usavršilo, potrebne su godine vježbanja i formalnog obrazovanja.
Trenutno, vaše oči prave niz brzih pokreta. Vizuelna obrada je potisnuta i dostupna tokom kratkih intervala - fiksacije.
Eksperimenti pokazuju da većinu reči fiksiramo, te u jezicima koji se čitaju sleva ka desno: perceptivni raspon 2-3 razmaka od slova lijevo i 8-12 razmaka od slova desno.
Upravo ova asimetrija odražava kretanje pažnje u tekstu, a vizuelnim informacijama dok stignu do mozga treba najviše 300 milisekundi (milisekunda je hiljaditi dio sekunde).
Drugim riječima, fizički je nemoguće pročitati više od 300 do 400 reči u minuti.
Posebno naglašavaju da brzo čitanje u stvari podrazumijeva učenje kako da "preletite tekst", ali da su za dostizanje gornje granice brzog čitanja potrebne godine vježbanja.
Moždani sistem podražava vid, pažnju, prepoznavanje i razumjevanje riječi, obradu informacija i pokrete očiju. Svaki disbalans dovodi do smanjenja razumijevanja pročitanog.
Istreniran mozak nije isto što i dečiji
Za početak, važno je spomenuti da postoje određeni uređaji koji podržavaju mentalne procese koji su potrebni za vješto čitanje. Ali čak i tu se pojavljuju slike i audio zapisi koji odvlače pažnju.
Kada su odrasli u pitanju, većina je dovoljno sposobna da neutrališe ove ometajuće faktore ili da ih makar svede na minimum, što nije slučaj sa djecom.
Dok tek uče da čitaju, i već se bore sa izazovima razumevanja teksta, reklame koje im iskaču između pasusa dodatno ometaju koncentraciju.
Potrebne im godine da ove izazove, njihov um u fazi razvoja i prevaziđe. Tokom pandemije COVID-19 i prelaska na online obrazovanje, ovo je dodatno podstaklo debatu.
Naučnici za sada ne znaju kakve će posljedice čitanje sa digitalnih uređaja ostaviti na kongnitivni razvoj djece.
Ono u čemu se prof Rajhl i Iu slažu u zaključku jeste da sposobnost čitanja predviđa dalje nivoe obrazovanja, a samim tim i socioekonomski status i kvalitet života, stoga "važnost procene dugoročnih posledica digitalnog čitanja ne sme da se potcijeni".
(EUpravo zato/The Conversation)
