Slučajevi zlostavljanja životinja u Republici Srpskoj česti su, monstruozni i izazivaju revolt kod građana kada se pojave u medijima.
Ipak, zlostavljači u najvećem broju slučajeva prođu nekažnjeno ili bivaju neadekvatno kažnjeni, uprkos tome što Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja propisuje različite kazne za prekršioce, u zavisnosti od težine prekršaja i statusa počinioca.
Zakon je napisan s ciljem da osigura humane standarde postupanja prema životinjama, ali stvarnost pokazuje da se zakonske odredbe često ne sprovode kako je predviđeno.
Krajem septembra ove godine A.M. iz Istočnog Sarajeva je upucao psa, zavezao ga za traktor i vukao ga po ulici, a zatim je, još živu, namučenu životinju pokušao da zakopa. Pas je krepao od posljedica mučenja, sud na Sokocu je zlostavljaču odredio mjesec dana pritvora, nakon čega je pušten da se brani sa slobode. To su zadnje informacije o ovom slučaju. Optužnice još uvijek nema.
Volonteri Udruženje građana "Mozaik prijateljstva", pod čijim je okriljem javna kuhinja u Banjaluci nedavno su, u jednom od žutih kontejnera u koje građani doniraju odjeću, pronašli mrtvog psa. Slučaj je odjeknuo u medijima, na mrežama su se ljudi zgražavali dan-dva i na sve je zaboravljeno. Na tome će, vjerovatno i ostati. Nema reakcije nadležnih, nema istrage, nema prijave, nema kazne.
U maju 2003. godine Banjalučanin T.P. je identifikovan i uhapšen zbog sumnje da je silovao psa. Uručen mu je prekršajni nalog i zaprijećena kazna od 300 KM.
U februaru 2022. neko je upucao psa u glavu u Modriči, a mediji su pisali o hrabrom veterinaru koji je mučenoj životinji spasio život. "Neko" nikada nije ni tražen, ni pronađen, ni proscesuiran ni osuđen. "Neko" se izvukao i poslana mu je poruka da to što je uradio nije ni strašno, ni kažnjivo. "Neko" je iznad zakona.
Ovo su samo četiri od nekoliko desetina slučajeva koji su u prethodnih nekoliko godina bili tema medija. A onih o kojima se nije pisalo ima na stotine, možda i hiljade.
Prema Zakonu, zlostavljanje životinja je jasno definisano i za počinioce su propisane kazne – od novčanih kazni do zatvorskih sankcija u težim slučajevima. Međutim, podaci iz prakse ukazuju na to da većina prijavljenih slučajeva zlostavljanja završava bez sudskog epiloga. Zlostavljači životinja, se, prosto rečeno, izvuku.
Prema iskustvu aktivista za prava životinja, koji se ovom problematikom bave dugi niz godina, često se dešava da slučajevi zlostavljanja, čak i kada postoje jasni dokazi, ne stignu do suda ili se proces razvlači godinama. Prijave često bivaju odbačene zbog nedostatka dokaza, ili različitih tumačenja zakona.
S druge strane, zlostavljači su često psihički oboljeli ljudi, čiji je problem mnogo dublji, a nasilje nad nedužnim bićima je samo manifestacija njihove bolesti. Takav je, na primjer, slučaj iz Piskavice kod Banjaluke, gdje je 47-godišnji muškarac skupljao i sakatio pse i mačke, izgladnjivao ih do smrti i to nekoliko puta. Čak i nakon prijava i boravka u mentalnoj instituciji, mučenje se nastavljalo, nadležni su ostali gluvi na apele komšija i aktivista, a društvo je okrenulo glavu na drugu stranu.
Nedostatak kontrole i svijesti
Jedan od glavnih problema u sprovođenju Zakona je nedostatak inspekcijskog nadzora i resursa. Lokalni inspektori, koji bi trebalo da reaguju na prijave zlostavljanja, često nemaju kapacitete ili motivaciju da efikasno djeluju.
U Banjaluci je čak osnovana "Policija za pse". Pompezno najavljivane, a u šali nazivane "Patrolne šape" neko vrijeme su bile aktivne, a iz GU su saopštili da je u prva dva mjeseca djelovanja imala 129 kontrola. U praksi, policija za pse je "mrtvo slovo na papiru".
Činjenica je da naše društvo ne pridaje dovoljno značaja pravima životinja. Mnogi građani ne prijavljuju zlostavljanje, jer smatraju da neće biti posljedica, da to nije njihov problem, ne žele da se zamjeraju... Nažalost, ni obrazovni sistem ne posvećuje dovoljno pažnje podizanju svijesti o značaju humane brige o životinjama.
Prijetnja za društvo
Stručnjaci upozoravaju da nekažnjavanje zlostavljanja životinja ima šire posljedice za društvo. Brojna istraživanja pokazuju vezu između nasilja nad životinjama i drugih oblika nasilja, uključujući nasilje prema ljudima. Ignorisanje ovih zločina ne samo da ostavlja životinje nezaštićenima, već može dovesti i do povećanja opšteg nivoa nasilja u zajednici.
Okrutnost prema životinjama često se posmatra kao indikator ozbiljnih psiholoških problema, posebno kod djece i adolescenata. Ovi oblici ponašanja mogu biti rani pokazatelji budućeg nasilnog ponašanja usmjerenog prema ljudima.
Pored toga, istraživanja su otkrila da zlostavljači životinja često dolaze iz sredina sa prisutnim porodičnim nasiljem ili drugim oblicima zlostavljanja. Okrutnost prema životinjama može biti prokazatelj budućeg nasilja u porodici, a roditelji koji zanemaruju ili zlostavljaju životinje mogu takođe zanemarivati ili zlostavljati sopstvenu djecu.
Šta je rješenje?
Stremljenje društvu u kome ne postoji tolerancija na nasilje mora da bude prioritet onih koji ga vode i oblikuju. O tome kako da zaustavimo nasilje nad životinjama trebamo i moramo da učimo od onih koji su pokazali najbolje rezultate.
U razvijenim zemljama, poput Švedske, Holandije i Velike Britanije, nasilje nad životinjama smatra se ozbiljnim krivičnim djelom. Kazne uključuju zatvorske kazne, visoke novčane kazne i zabranu držanja životinja.
U SAD-u, pojedine države, poput Tenesija, vode javne registre osoba osuđenih za zlostavljanje životinja, čime se omogućava praćenje počinilaca i sprečava njihov kontakt sa životinjama u budućnosti.
Zemlje poput Finske i Kanade uvrstile su lekcije o empatiji prema životinjama u osnovno i srednje obrazovanje. Cilj je da djeca nauče o važnosti zaštite životinja i humanog postupanja.
U SAD-u i Velikoj Britaniji, prijave zlostavljanja životinja često se povezuju sa istragama porodičnog nasilja. Policija i socijalne službe blisko sarađuju kako bi adresirale nasilje u svim njegovim oblicima.
U Republici Srpskoj košta 300 maraka da silujete psa u sred grada, a mučenje, izgladnjivanje i ubijanje je, u najvećem broju slučajeva - besplatno.
(MONDO/V.K.)
