Priča Ilke Ćorovića iz Banjaluke, zvuči kao moderna bajka, sa sretnim završetkom. Ćorović, protjeran za vrijeme rata, spas je pronašao u dalekoj Švedskoj.
Kada se u decembru pred samu Novu 1993. godinu, vozio u autobusu sa suprugom i najstarijom kćerkom koja je tada imala godinu i po dana bilo je mnogo hladno. Shvatio je da se vozi preko mosta na neko ostrvo, misli su mu bile potpuno zbrkane, ali je bio sretan da vodi svoju porodicu na sigurno, pa mu je sve bilo lakše.
Smjestili su ih u baraku broj 110. sedam kilometara sjeverno od grada Borgholma na švedskom ostrvu Oland.
Dok se prisjeća rodnog kraja sa sjetom priča o svom ocu, vrijednom zidaru, koji je u svakoj kući u okolini imao uzidanu bar po neku ciglu. Teškom mukom je školovao njih troje djece, a uslovi rada su se odrazili na zdravlje, pa je mlad umro od raka pluća.
Ilko (48), kao najstarije dijete, morao je sa sedamnaest godina preuzeti brigu o dvojici braće, pa se tako njegov san u završenom fakultetu pretvorio u noćnu moru preživljavanja porodice, a kasnije i bježanja sa ognjišta. Majka je bila domaćica i ulagala je nadljudske napore da ih podigne i izvede na pravi put, a Ilko joj je postao desna ruka.
Uspio je završiti srednju školu, ali ni sve petice i silna želja za fakultetom nisu mu bile od pomoći da ga i upiše, pa se zaposlio već prije poziva u vojsku u fabriku Sintetik u Ramićima.
Dolaskom u Švedsku i saznanjem da može ovdje ostvariti san o fakultetu dali su mu volju za životom i učenjem, pa je brzo počeo sa učenjem švedskog i engleskog jezika, te svoje obrazovanje doveo na nivo srednjeg obrazovanja u Švedskoj i upisao ekonomski fakultet koji je bez problema završio iako mu se u međuvremenu, u izbjegličkom kampu, rodila još jedna ćerka.
Prije desetak godina, kad su stvari bile posložene na svoje mjesto, odlučili su se za još jedno djete, ali su dobili bilazanke, pa tako sad živi sretan okružen brigom pet ženskih pripadnica koje najviše na svijetu voli pored još žive majke.
Ilko je brzo upoznao grad u koji je došao i ljude preko fudbala kojeg je oduvijek volio igrati, a jako je ponosan na svog zemljaka Zlatana Ibrahimovića, koji ovdje ima status ikone. On u šali kaže kako želi postati Zlatan švedske politike, a obzirom da je na prošlim izborima najviše ljudi zaokružilo njegovo ime, nema sumnje da će u tome uspjeti.
Član je SDP-a koja je u Švedskoj na vlasti i posebno je ponosan na politiku koju provodi njegova stranka sa jako popularnim Stefanom Lofvenom kao šefom stranke i premijerom. Švedska je odmah po dolasku Lofvenovog tima na vlast priznala Palestinu, u njegovoj vladi je i ministrica izbjeglica iz Foče, Aida Hadžialić, a svi zajedno se mnogo zalažu za pomoć izbjeglicama pred kojima neki dižu bodljikavu žicu.
Ilko je nakon diplomiranja na fakultetu 2000. godine, radio deset godina kao šef u poreskoj upravi, a prije godinu dana postao je gradonačelnik grada u koji je došao kao izbjeglica.
Švedska TV ga je pratila prilikom dolaska izbjeglica iz Sirije, koje sada on dočekuje i smješta, a posebno emotivan trenutak mu je bio doći ponovo prad baraku broj 110., gdje nije bio od kako je dobio boravišnu dozvolu.
Sa sjetom priča o posjetama rodnom kraju, gdje obiđe očev grob u Crkvinama, i trošnu porodičnu kuću, koju je sa majkom odlučio obnoviti. Kuće svih ostalih komšija Hrvata su prodate ili zamjenjene za kuće u Hrvatskoj, pa su tu sad drugi ljudi, ali kaže da je ipak, emotivan prema toj svakoj kući zbog uspomene na oca.
Zahvaljuje se švedskoj državi i narodu, koji su na sve načine pomogli da se integrira u društvo, prebrodi traume i počne normalan život.
Da izbjeglice mogu biti itekako od koristi, najbolje pokazuje primjer Ilke Ćorovića, koji usprkos nepravdama i dalje nije izgubio vjeru u njih i pomaže gdje god kojeg nađe u nevolji!
