Prva Povorka ponosa biće održana sutra u Sarajevu. O životu homoseksualaca u BiH, problemima s kojima se susreću i preprekama na koje nailaze razgovarali smo s nekoliko ljudi kojima je to svakodnevica.
Većina njih je bila voljna da razgovara s nama anonimno.
“Anonimno razgovaramo iz više razloga. Jedan od glavnih je to što stanje u BiH nije takvo da bilo koja manjina, bez obzira na razlog koji je čini manjinom, može da se osjeća bezbjedno prvo fizički, ali i po drugim osnovama - porodica, posao, prijatelji, sve je pod znakom pitanja”, objasnio nam je I.B. iz Banjaluke.
Prema njegovim riječima, sredina u kojoj homoseksualci u BiH odrastaju i žive je otvoreno neprijateljska.
“To je gola istina. I to je razlog zbog koga najveći broj gej ljudi nije otvoreno gej. Jer, zašto bi? Šta mogu da dobijem osim mete na čelu ili leđima?", pita se naš sagovornik.
Ističe da je u našem društvu važnije ko s kim spava od ljudskih prava i obespravljenih manjina.
“Nisu gejevi, lezbejke i ostali pripadnici LGBTQ+ zajednice problem ovog društva. Ali jesu odlična grupacija oko koje će se vrli pripadnici vjerskih zajednica i svako ko sebe uzima za moralnu vertikalu složiti da takve treba pobiti, napasti, protjerati... A takve poruke djeca dobijaju od najranijeg djetinjstva i takvo ponašanje se dočekuje s odobravanjem i izostankom kazne. Uostalom, kako očekivati napredak po ovom pitanju u društvu koje u 2019. godini emancipovane žene vidi kao problem?”.
Slična pitanja sebi postavlja i M.A. koja je nekoliko puta, kao i većina pripadnika gej zajednice bila verbalno napadnuta, vrijeđana, a jednom je zamalo dobila batine.
“Na dobacivanja zbog izgleda sam navikla. Više me ni ne dotiče. Ali kada sam imala 16-17 godina pogađalo me. Nisam znala kako da se branim kada mi neko kaže “muškaračo”, “lezbačo”… Jednom mi je kolega s fakulteta rekao “Pa ti praktično i nisi žensko”. Ni dan-danas ne znam kako da odgovorim na to. Šta to mene čini manje ženom?”, kaže naša sagovornica.
Ističe da sa ljudima koji imaju predrasude može da se izbori, ali ne može da prihvati da, kada potraži zaštitu od policije, naiđe na iste predrasude.
“Prijavila sam jedan slučaj maltretiranja, a u policiji sam više vremena provela pravdajući se što sam lezbejka i slušajući kako “na ulici treba da se ponašam kao da sam normalna, da ne privlačim pažnju”, nego o samom napadu… Ja o sebi volim da mislim kao o normalnoj osobi. Dobar dio društva me smatra nenormalnom i bolesnom. Kada vas neprestano tako tretiraju, o sebi počnete da razmišljate kao o bolesnoj, prljavoj osobi koju niko nikad neće prihvatiti onakvu kakva je stvarno”, dodaje M.A. ogorčeno.
Na sutrašnju paradu ne ide, jer ne želi dodatne komplikacije u i onako komplikovanom životu.
“Iako moja porodica i prijatelji znaju da sam lezbejka i podržavaju me u tome, plašim se posljedica javnog istupanja. Plašim se za svoju sigurnost, plašim se neželjene pažnje nakon svega, novih uvreda, prijetnji… S druge strane želim da budem jedna od onih hrabrih osoba koje će da istupe i stanu u svoju odbranu, ali iskustvo me naučilo da to uvijek donese više problema s kojima, trenutno, ne mogu da se nosim”.
U nadležne institucije malo ko vjeruje.
“Od ovakvih naših institucija kakve su sada se ne može očekivati pomoć. U njima sjede ljudi koji svoje funkcije koriste isključivo za svoju korist. Nema tu ni želje, ni empatije niti bilo kakve istinske volje da se bilo kome pomogne. I to je gola istina”, kaže I.B.
Ni on neće biti sutra u Sarajevu.
“Većina ljudi ne zna da Prajd (pride = ponos) nije parada koja se organizuje da hetero ljudi vide gejeve. Svrha Prajda je da se gej ljudi bar na jedan dan, na par sati, osjete vidljivo, poštovano i ponosno na ono što su. Tu dolazimo i zašto ne idem na Prajd. Njegova svrha kod nas je da čaršija vidi ko je gej, koga treba označiti kao nastranog. Da se označe mete za napad ili da se nađu teme za trač kafu. Ni organizatori nisu načisto šta žele postići, jer mahanje zastavama i poruke "Neka ljubi ko god koga hoće" su na nivou maškara. Borba za prava treba da se vodi svaki dan kroz politiku, medije, društvene akcije.. Toga kod nas nema. Šetnja je zabavna i šarena i to je sve. Dok god je percepcija Prajda takva on nema smisla za mene”, dodaje.
Ipak, kaže da sutrašnji događaj ima veliku težinu za društvo u BiH.
Ekipa Mondo.ba portala biće sutra u Sarajevu, pa na našem portalu možete da pratite sva dešavanja u realnom vremenu, kroz tekst, fotografije i video.
“Šetnja jeste važna jer od nečeg se početi mora. Prvi Prajd je održan prije 50 godina u Njujorku. Kasnimo za svijetom oko 50 godina ekonomski, a možda i čitav vijek za ljudskim slobodama. Šetnja je važna za sve one kojima je potrebna validacija takvog tipa. Nije ok da se dvoje ljudi koji se vole, žive zajedno i planiraju ostariti zajedno ne mogu vjenčati. Nije ok dobiti otkaz jer vaša seksualnost nekom smeta. Nije ok učiti djecu da neko mora da svoju seksualnost krije u četiri zida. Nije ok učiti djecu da je seksualnost nešto čega treba da se stide. Jednako kako nije ok učiti djecu da je ženama jedina svrha da rađaju, niti je u redu raditi za mizerne plate, liječiti djecu SMS porukama...
Šetnja je koračanje, a prvi korak se napraviti mora. Štetna je zato što će čaršija u grupi ljudi koji šetaju vidjeti pedere i lezbejke i ostale, a ne svoju djecu, sugrađane, rođake i prijatelje. Ljude koji su rođeni malo drugačiji, a zbog toga su prisiljeni da se kriju. Ljude koji u 2019. godini nemaju pravo na brak. O djeci da se ne priča. Ljude koji po svom genetskom kodu imaju prirodnu potrebu da unesu empatiju u svoju zajednicu, u svoje porodice. Da nauče ljude da se vole. Da nauče ljude da vole”, kaže.
Ipak, ima i svijetlih primjera, ljudi koji su svim srcem spremni da podrže one koji se bore za svoja prava, iako to možda i nije njihova bitka, ali istinski vjeruju u jednakost.
Jedna od njih je i urednica magazina “Ljepota & Zdravlje”, Jelena Joksimović.
“Sutrašnji Prajd podržavam svim srcem, na načine na koje mogu. Nažalost, zbog organizacionih problema ne mogu sutra da budem u Sarajevu, ali znam koliko je važno da se ova šetnja održi”, kaže Jelena za Mondo.ba.
Ona objašnjava da je ovaj događaj važan, jer se njime suzavaju margine na kojima ovi ljudi žive.
“Vremenom, te margine će biti izbrisane, a šetnja će postepeno dovesti do toga da se svijest građana BiH polako mijenja. Znam da ima dosta ljudi koji ne podržavaju, ali ne zaboravimo da podrške ima puno više. A i hejtera će biti manje, ako se na lijep način dođe do njihove svijesti”, optimistična je naša sagovornica.
Ipak, svjesna je da smo još daleko od toga, pa naglašava da je bilo koji oblik podrške dobrodošao.
“Mnogima je cijela ova priča samo gomila izbačenih riječi iz sistema koje bi se mogle politizovati, a mnogima je to sigurnost da će moći da budu uz svog partnera u bolnici, pred oltarom i matičarem, pred zakonom i uopšte kao ravnopravni članovi društva, kao ljudi konačno. Žalosno je što se to mora uopšte naglašavati, ali, malim koracima idemo naprijed.
Ono što je meni teško da shvatim da se ljudi koji se svakodnevno susreću sa bezbroj prepreka, od diskriminacije bilo koje vrste, mobingom, zdravstvenim i egzistencijalnim problemima... na kraju bave dvjema punoljetnim osobama koje se vole…”, kaže Jelena.
Kao heteroseksualna osoba, često niste ni svjesni svakodnevnih problema s kojima se gej osobe susreću, jer se one za ostale – podrazumijevaju.
“Strejt” osobu će porodica podržati u građenju zdravih odnosa. Gej osobu porodica će uvijek svjesno ili nesvjesno gurati u “strejt” okvire. Da li se ikad jedna žena bojala da će biti napadnuta zato što za ruku drži svog muškog partnera? Ali, ako to urade dvije žene, ili dva muškarca, veoma je izvjesno da će vas ljudi gledati porijeko, dobacivati vam uvrede. Nisu rijetki slučajevi ni fizičkih napada zbog “kratke kose” kod žena ili “feminiziranog ponašanja” kod muškaraca.
Svim zaljubljenim ljudima na planeti, bez obzira na seksualnu orjentaciju, važno je da mogu da pokažu ljubav svom partneru.
“Samo ravnopravno, ništa drugo niko ni ne traži. Podrška LGBTIQ osobama je podrška svakoj ženi diskriminisanoj zato što je žena, svakoj Romkinji jer je Romkinja, svakoj osobi sa invaliditetom za koje smo najmanje svjesni koliko su diskriminisani (sjedite u kolica jedan dan pa se pokušajte kretati gradom), trima nacijama u državi kad se stavljaju u negativnu konotaciju, pa do mikro diskriminacije za koji klub navijamo i u kojem naselju živimo. I mi se nešto pravimo važni, ljudi, vrh lanca ishrane bla bla. Odlučujemo ko će koga da voli, koji kontinent će imati hranu i vodu, koji ne, spaljujemo “vještice” i danas, ne treba nam vatra za to. Hajde da ove naše male živote provedemo na lijep način i da pustimo druge ljude da žive”, kaže Jelena Joksimović na kraju razgovora.
Identitet svih sagovornika čiju anonimnost poštujemo poznata su redakciji.