• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

ADHD: Vaše "nemoguće" dijete možda ima (sasvim rješiv) problem

Autori mondo.ba Autori Vesna Kerkez

Nakon dugogodišnje potrage za ispravnom dijagnozom i terapijom, dvedesetčetvorogodišnji Marko Karanović kaže: “Sada je samo nebo granica”

 ADHD: Vaše "nemoguće" dijete možda ima (sasvim rješiv) problem Izvor: Professor25/iStockphoto

Nakon ispovjesti Bojana B. koji je za naš portal ispričao kako je skoro 30 godina tragao za ispravnom dijagnozom, javio nam se još jedan naš sugrađanin, Marko Karanović, koji ima ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.

"ADHD je poremećaj koji te zatvori u sopstveni um. Nisi svjestan svog okruženja, zbog konstantne buke u glavi. Nije toliko problem sa fokusom i koncentracijom, već sa tom bukom, tom bujicom misli... To te izoluje od svega ostalog, osjećaš se usamljeno, napušteno, a da te niko nikada nije napustio. Odrastao sam u porodici prepunoj pažnje i ljubavi, ali ja to nisam doživljavao, jer sam sebe izolovao od svega, nisam znao drugačije. Samoća je ono na šta sam se navikao prve 22 godine svog života. Samoća je jedino što sam znao", kaže za Mondo Marko Karanović iz Banjaluke.

Njegovi problemi su počeli u osnovnoj školi, a prvi put je zatražio pomoć u sedmom razredu, iako su, kaže, simptomi bili vidljivi već sa tri ili četiri godine. 

"Zbog mog nedoličnog ponašanja u školi, a i kod kuće, škola je urgirala da me roditelji odvedu dječijem psihijatru. Imao dosta problema u školi, uglavnom jer sam bio nemiran. Smetao sam na nastavi, remetio časove, trčao po hodnicima. To je, naravno, svima smetalo, ali ja nikada nisam imao osjećaj da radim nešto pogrešno. Meni su časovi bili dosadni, pa sam ih nastojao učiniti zanimljivijim time što sam pravio razne "performanse". Međutim, moji roditelji su smatrali da je škola krivac za moj problem te da me djeca maltretiraju "eto onako", dok u realnosti ja sam bio taj koji je u dosta slučajeva bio provokator – svjesno ili nesvjesno – njihovih reakcija", ispričao nam je.

Kako je vrijeme prolazilo, simptomi su bili sve teži, a Markov život sve komplikovaniji. To se najviše ogledalo u nemogućnosti da stekne prijatelje, izgradi blizak i prisan odnos s nekim, a dodaje da je u velikoj mjeri bio prisutan i manjak empatije.

Izvor: Nazan Akpolat/iStockphoto

Od prve posjete psihijatru do konačne dijagnoze, koja mu je postavljena u Banjaluci, prošlo je više od deset godina.

Još iz INFO

Komentari 2

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NN

Svaka cast na hrabrosti da se izadje sa ovakvim iskustvom. Vecina nas ostavi to za sebe nekako ali defintnivno da ce ovaj tekst pomoci nekom. :)

MB

Ne bi bilo loše da podijelim i ja svoje iskustvo jer imam blaži oblik ADHD-a. Dosta mi je pomoglo bavljenje sportom da prirodno riješim problem. Bavio sam se raznim sportovima u ranom djetinjstvu ali najviše mi je odgovarao borilački sport. Sportom sam "umirio" misli i izbacio višak energije, pogotovo borilačkim. Tako da nisam imao problema sa impulsivnin ponašanjem među ljudima. Naučio sam se samokontroli, disciplini i moja mogućnost da se fokusiram na jednu stvar je drastično vremenom porasla. Ako neko ima klinca sa ovim problema neka ga usmjeri u sport i biće sve dosta bolje. Višak energije i brzo razmišljanje je dobra stvar, pogotovo u sportovima kao što su karate, kick-box itd. Osjećaj usamljenosti će postojati jer dijete ne može da se poveže sa ljudima oko sebe. Roditelji treba da komuniciraju više sa djecom koja imaju ADHD. Nisam imao nekih problema u životu osim povremene usamljenosti u ranom djetinjstvu jer sam drugačije razmišljao od klinaca oko sebe.

MONDO REPORTAŽE