Nakon dugogodišnje potrage za ispravnom dijagnozom i terapijom, dvedesetčetvorogodišnji Marko Karanović kaže: “Sada je samo nebo granica”
Nakon ispovjesti Bojana B. koji je za naš portal ispričao kako je skoro 30 godina tragao za ispravnom dijagnozom, javio nam se još jedan naš sugrađanin, Marko Karanović, koji ima ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.
"ADHD je poremećaj koji te zatvori u sopstveni um. Nisi svjestan svog okruženja, zbog konstantne buke u glavi. Nije toliko problem sa fokusom i koncentracijom, već sa tom bukom, tom bujicom misli... To te izoluje od svega ostalog, osjećaš se usamljeno, napušteno, a da te niko nikada nije napustio. Odrastao sam u porodici prepunoj pažnje i ljubavi, ali ja to nisam doživljavao, jer sam sebe izolovao od svega, nisam znao drugačije. Samoća je ono na šta sam se navikao prve 22 godine svog života. Samoća je jedino što sam znao", kaže za Mondo Marko Karanović iz Banjaluke.
Njegovi problemi su počeli u osnovnoj školi, a prvi put je zatražio pomoć u sedmom razredu, iako su, kaže, simptomi bili vidljivi već sa tri ili četiri godine.
"Zbog mog nedoličnog ponašanja u školi, a i kod kuće, škola je urgirala da me roditelji odvedu dječijem psihijatru. Imao dosta problema u školi, uglavnom jer sam bio nemiran. Smetao sam na nastavi, remetio časove, trčao po hodnicima. To je, naravno, svima smetalo, ali ja nikada nisam imao osjećaj da radim nešto pogrešno. Meni su časovi bili dosadni, pa sam ih nastojao učiniti zanimljivijim time što sam pravio razne "performanse". Međutim, moji roditelji su smatrali da je škola krivac za moj problem te da me djeca maltretiraju "eto onako", dok u realnosti ja sam bio taj koji je u dosta slučajeva bio provokator – svjesno ili nesvjesno – njihovih reakcija", ispričao nam je.
Kako je vrijeme prolazilo, simptomi su bili sve teži, a Markov život sve komplikovaniji. To se najviše ogledalo u nemogućnosti da stekne prijatelje, izgradi blizak i prisan odnos s nekim, a dodaje da je u velikoj mjeri bio prisutan i manjak empatije.
Od prve posjete psihijatru do konačne dijagnoze, koja mu je postavljena u Banjaluci, prošlo je više od deset godina.
