ADHD Vase nemoguce dijete mozda ima sasvim rjesiv problem

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Društvo

ADHD: Vaše "nemoguće" dijete možda ima (sasvim rješiv) problem

Autori mondo.ba Autori Vesna Kerkez
Autori mondo.ba Autori Vesna Kerkez

Nakon dugogodišnje potrage za ispravnom dijagnozom i terapijom, dvedesetčetvorogodišnji Marko Karanović kaže: “Sada je samo nebo granica”

Izvor: Professor25/iStockphoto

Nakon ispovjesti Bojana B. koji je za naš portal ispričao kako je skoro 30 godina tragao za ispravnom dijagnozom, javio nam se još jedan naš sugrađanin, Marko Karanović, koji ima ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.

"ADHD je poremećaj koji te zatvori u sopstveni um. Nisi svjestan svog okruženja, zbog konstantne buke u glavi. Nije toliko problem sa fokusom i koncentracijom, već sa tom bukom, tom bujicom misli... To te izoluje od svega ostalog, osjećaš se usamljeno, napušteno, a da te niko nikada nije napustio. Odrastao sam u porodici prepunoj pažnje i ljubavi, ali ja to nisam doživljavao, jer sam sebe izolovao od svega, nisam znao drugačije. Samoća je ono na šta sam se navikao prve 22 godine svog života. Samoća je jedino što sam znao", kaže za Mondo Marko Karanović iz Banjaluke.

Njegovi problemi su počeli u osnovnoj školi, a prvi put je zatražio pomoć u sedmom razredu, iako su, kaže, simptomi bili vidljivi već sa tri ili četiri godine. 

"Zbog mog nedoličnog ponašanja u školi, a i kod kuće, škola je urgirala da me roditelji odvedu dječijem psihijatru. Imao dosta problema u školi, uglavnom jer sam bio nemiran. Smetao sam na nastavi, remetio časove, trčao po hodnicima. To je, naravno, svima smetalo, ali ja nikada nisam imao osjećaj da radim nešto pogrešno. Meni su časovi bili dosadni, pa sam ih nastojao učiniti zanimljivijim time što sam pravio razne "performanse". Međutim, moji roditelji su smatrali da je škola krivac za moj problem te da me djeca maltretiraju "eto onako", dok u realnosti ja sam bio taj koji je u dosta slučajeva bio provokator – svjesno ili nesvjesno – njihovih reakcija", ispričao nam je.

Kako je vrijeme prolazilo, simptomi su bili sve teži, a Markov život sve komplikovaniji. To se najviše ogledalo u nemogućnosti da stekne prijatelje, izgradi blizak i prisan odnos s nekim, a dodaje da je u velikoj mjeri bio prisutan i manjak empatije.

adhd, misli, razmišljanje Izvor: Nazan Akpolat/iStockphoto

Od prve posjete psihijatru do konačne dijagnoze, koja mu je postavljena u Banjaluci, prošlo je više od deset godina.

"Moji roditelji su, u želji da me zaštite, doktorima stvari predstavljali tako da je zvučalo kao da je problem samo u školi, a da sam kod kuće „drugo dijete“. To je bilo daleko od istine. Moje ponašanje je bilo identično u školi, kod kuće ili bilo gdje drugo.

Da bi bio dijagnostifikovan sa ADHD-om u ranijoj dobi, jedan od preduslova je da dijete ima identično destruktivno ili impulsivno ponašanje u više različitih okruženja, u ovom slučaju kuća i škola. Danas znam da je doktorka od početka naslućivala da je riječ o ADHD, ali moji simptomi i priča mojih roditelja se nisu poklapali. Propisani su mi stabilizatori raspoloženja, koji mi nisu odgovarali, pa sam naglo prestao odlaziti kod doktora i nastavio školovanje bez ljekarskog nadzora", ističe Marko.

Možda će vas zanimati

Kaže da je uz mnogo muke završio osnovnu, a zatim i srednju školu, ali da su problemi ostali čak i kada je pronašao prvi posao.

I tamo je bilo slično kao u školi.

"Na prvom poslu sam prestao da radim zbog mog impulsivnog ponašanja i nekoliko svađa sa kolegama, i naravno, jer nisam bio adekvatan za takvo radno okruženje. Nakon toga, upao sam u strašnu depresiju, pa sam ponovo krenuo kod psihijatra".

Uslijedio je novi krug stabilizatora, novo razočarenje kad je shvatio da ne pomažu, prekid terapije i još nekoliko poslova na kojima se nije dugo zadržao.

Nikada nisam spominjao da imam problem sa koncentracijom, jer nisam shvatao da imam taj problem. Kada čitav život živiš na jedan način, to postaje tvoje normalno, i misliš da je svima tako.

"Činjenica je da se nikada nisam mogao fokusirati na jedan zadatak. Dok nisam prestao da radim jednu kompaniju iz sličnih razloga, nakon samo tri mjeseca, nisam se posebno brinuo za sebe i svoju budućnost. Nakon otkaza pomislio sam da sam ostao bez još jedne sjajne prilike, a da pojma nemam zbog čega. Očajan, obratio sam se Guglu.

Izlistao sam simptome, počev od impulsivnosti i hiperaktivnosti, ali sam ovaj put dodao i probleme sa koncentracijom za svaki slučaj. Na moje veliko iznenađenje, prvih nekoliko rezultata bilo je ADHD. Kako sam više čitao o tom poremećaju, sve sam se više pronalazio. Sve mi je postalo jasno, počelo imati smisla - od mog ponašanja u djetinjstvu, pa do dan danas. Pronašao sam objašnjenje za to kako se osjećam, zašto radim neke stvari koje radim, sve je postalo jasno. Priznajem, od sreće sam zaplakao, a ne plačem često. Skoro nikako. Odmah sam se naručio kod doktorke koje sam bio i ranije. Pun entuzijazma, ispričao sam joj da sumnjam da imam ADHD i tako je započeo dug i mukotrpan proces uspostavljanja dijagnoze", kaže Marko.

Taj proces je uključivao razgovore s nekoliko različitih doktora, sve ljekarske nalaze koje je Marko imao od rođenja do tada, mnogo testova, da bi na dobio zvaničnu dijagnozu, a s njom i i adekvatnu terapiju.

Markov je život konačno postao osjetno bolji.

"Prije uspostavljanja dijagnoze radio sam u marketu, danas radim za jednu IT kompaniju. To dovoljno govori o mom napretku i trenutnom mentalnom stanju. ADHD je zid koji imaš ispred sebe, koji se mora srušiti da bi krenuo naprijed. To je poremećaj koji te na silu odvoji od svijeta, zatoči u sopstveni um, osudi te na samoću. Sruši taj zid, vratićeš se nazad na svijet i nesmetano ići ka svojim ciljevima", dodaje naš sagovornik i nastavlja:

adhd Izvor: AndreyPopov/iStockphoto

"Od kako sam pod terapijom, buka koju sam imao u glavi, ta bujica misli, je nestala. To mi je oslobodilo um i vratilo me u svijet, pojačalo mi fokus i koncentraciju. Nakon 24 godine, konačno sam dobio unutrašnji mir koji sam tražio. Iz dana u dan osjećam kako osjećaj usamljenosti nestaje, mogu se bolje posvetiti životu i samom sebi. Srušio sam zid i očistio sebi put za naprijed. Mirniji sam, prisutniji, bolje koncentrisan i nimalo depresivan. Vremenom se moram navići na novi način života, ovaj koji sam trebao od početka da imam, ali to me raduje jer sam svjestan gdje treba da idem i kako da dođem do svog cilja. Samo nebo je granica".

Dobar dio tereta ovog poremećaja snosi i porodica. O svojoj, Marko kaže:

"Ne bih ih mijenjao nizašta na svijetu. Odrastao sam u porodici punoj uspješnih ljudi u poslovima kojima se bave. Imamo preduzetnike, medicinske radnike, vrhunske zanatlije, modne kreatore, programere, ekonomiste, pravnike… I sada zamislite u toj porodici se rodi neko poput mene. Neko ko se godinama ne snalazi u najobičnijim životnim okolnostima. To je njima bilo neshvatljivo, neobično. Uprkos svemu tome, nikada nisam osjećao nedostatak podrške ili pažnje od strane svoje porodice, naprotiv. Čak i kada u nekim situacijama nisu bili optimistični, dobio sam neizmjernu podršku. Prosto su vjerovali u mene da ću donijeti ispravne odluke. Na kraju se to ispostavilo kao tačno. Veoma sam im zahvalan na tome".

Marko kaže da neće stati na ovome, već će se potruditi da pomogne odraslima, djeci i roditeljima koji se bore sa ovim problemom.

"Kada prolaziš kroz sve to što sam ja prolazio, prepoznaš tu borbu u drugim ljudima. Posebno djeci. Roditelji i dan danas nisu upoznati sa ovim i ne znaju gdje da potraže rješenje. Djeca se muče, bivaju diskreditovana, a to je nešto što niko nije zaslužio. Posebno jer se radi uglavnom o izrazito inteligentnoj djeci. Ta djeca se pate, njima treba pomoć, a za pomoć je potrebno edukovati kako roditelja, tako i medicinske radnike", ističe naš sagovornik.

adhd Izvor: Professor25/iStockphoto

Postavio je, kaže, sebi zadatak da će pomoći ljudima koji imaju ovaj ili slične probleme, i da će dati sve od sebe da lijekove i terapiju koji su im neophodni bude moguće kupiti i u BiH.

„Kada smo se Bojan i ja upoznali, ispostavilo se da imamo identična iskustva, ali i identične planove. U planu nam je pokretanje NVO-a koji bi se, za početak, bavio ADHD-om, pa i ostalim problemima iz ove oblasti, primarno kod djece. Potrudićemo se da pronađemo sistemsko rješenje, koje bi značilo dvije stvari - obuka i informisanje psihologa i psihijatara o ozbiljnosti ADHD-a i načinu pristupa pacijentima kod kojih postoji sumnja da ga imaju, i registracija i distribucija lijekova koji se koriste za tretman ADHD-a“, naglašava.

Komentari 2

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NN

Svaka cast na hrabrosti da se izadje sa ovakvim iskustvom. Vecina nas ostavi to za sebe nekako ali defintnivno da ce ovaj tekst pomoci nekom. :)

MB

Ne bi bilo loše da podijelim i ja svoje iskustvo jer imam blaži oblik ADHD-a. Dosta mi je pomoglo bavljenje sportom da prirodno riješim problem. Bavio sam se raznim sportovima u ranom djetinjstvu ali najviše mi je odgovarao borilački sport. Sportom sam "umirio" misli i izbacio višak energije, pogotovo borilačkim. Tako da nisam imao problema sa impulsivnin ponašanjem među ljudima. Naučio sam se samokontroli, disciplini i moja mogućnost da se fokusiram na jednu stvar je drastično vremenom porasla. Ako neko ima klinca sa ovim problema neka ga usmjeri u sport i biće sve dosta bolje. Višak energije i brzo razmišljanje je dobra stvar, pogotovo u sportovima kao što su karate, kick-box itd. Osjećaj usamljenosti će postojati jer dijete ne može da se poveže sa ljudima oko sebe. Roditelji treba da komuniciraju više sa djecom koja imaju ADHD. Nisam imao nekih problema u životu osim povremene usamljenosti u ranom djetinjstvu jer sam drugačije razmišljao od klinaca oko sebe.

Još iz INFO

MONDO REPORTAŽE

loader