Godine 1964. Jugoslavija je započela svoj projekt izgradnje ogromne hidroelektrane Đerdap 1. To je značilo da će ostrvo Ada Kele nestati sa lica Zemlje. George Georgiju-Dej potpisao je sporazum kojim je ovo ostrvo moglo biti potopljeno.
Iako je nestalo prije pola vijeka, jedno ostrvo na Dunavu na tromeđi Srbije, Rumunije i Bugarske, i dalje se pojavljuje na Gugl mapama.
Ada Kale nalazi se na samo 60 kilometara sjeverno od mjesta gdje se sreću granice Srbije, Rumunije i Bugarske. Ostrvo su okruživale masivne stijene koje su zbog svoje impozantnosti dobile naziv i "Gvozdena vrata", a svojom silinom ih je oblikovala jedna od najvećih rijeka u Evropi.
Ostrvo je bilo široko 500 metara i dugačako 1.700 metara, a njegova površina se sastojala od pijeska i šljunka koji su nasipale vode Dunava.
Kroz vijekove, Ada Kale bila je dio mnogih različitih istorijskih događaja i poznata je pod različitim imenima. Prvi put ostrvo spominju u službenom izvještaju iz 1430. godine Teutonski vitezovi, koji su ga zvali Saan.
Takođe je bilo poznato kao Uj-Orsova Sziget (mađarski), Orsovostrvo (srpski) i Insula Orsovei (rumunski), Neu-Orschowa (njemački), Porizza (italijanski) i Aba-i-Kebir (arapski). Na kraju je ime Ada Kale, koje su ostrvu dali ostrvljani, postalo je najčešće tursko ime što znači "Ostrvska".
Jedna od prvih većih građevina na njemu bila je tvrđava u stilu Vauban koju je izgradila Habzburška monarhija. Trebala je da odbrani Evropu od osmanskih napada, ali Turci su ga ipak osvojili 1699, a nakon toga su ga nekoliko puta gubili i ponovno osvajali. Austrijanci su ga zauzeli tokom rata 1716-18. Osmanlije su ga ponovo preuzele 1738. godine, a Austrijanci su ostrvo vratili 1789. godine. Međutim, 1791. godine bili su prisiljeni da ga vrate ponovo Osmanskom Carstvu. Stvari su se izmijenile 1878., nakon potpisivanja Berlinskog ugovora, kad je Ada Kale ostala zaboravljena te se našla u neobičnom položaju. Iako je ostrvo pravno pripadalo Austrougarskoj, njegovo stanovništvo je još uvijek bilo pod vlašću osmanskog sultana, koji je ostrvo stavio pod svoje lično vlasništvo i odredio vlastitog Mudira (gradonačelnika) i Kadira (sudiju).
Napokon, 1913. Mađarska je odlučila da anektira Adu Kale, a nakon Prvog svjetskog rata, ostrvo i njegova sjeverna obala dodijeljeni su Rumuniji. Tokom cijelog tog razdoblja Osmansko Carstvo nije prihvatilo niti jednu od gore navedenih aneksija. Sve do 1918. neprestano su slali vojni odred na ostrvo kako bi zaštitili svoje interese. Napokon, Ada Kaleh bio je njihov posljednji evropski teritorijalni posjed zapadno od Edirnea. Konačno su oslobodili Adu Kale 1923. godine, nakon što su potpisali Lozanski ugovor i uspostavili modernu Republiku Tursku.
Do 1931. godine ostrvo je pogodio veliki talas siromaštva, ali to se promijenilo nakon što je rumunski kralj Karol II posjetio Adu Kaleh i odlučio da izvrši oslobađanje od poreza za svoje građane. To je na ostrvu donijelo velike promjene, pretvoreno je u egzotičnu, romantičnu i profitabilnu turističku destinaciju, koju je posjećivalo na hiljade ljudi godišnje.
Stanovnici su bili pripadnici različitih kultura, većinom Turci, neki su bili iz Bosne, iz Bugarske, ali bilo je i Kirgiza, Alevita, Sunita, Albanaca. Sa svojim uskim ulicama i džamijom ostrvo je svojim posjetiteljima nudio jedinstven pogled na "Orijent u srcu Evrope". Njegov glavni trg bio je prepun kafića i prodavnica za orijentalni tekstil i nakit. Većina stanovništva je živjela od ribolova i uzgoja duvana, ali i od turista i krijumčarenja.
Kraj Drugog svjetskog rata na ostrvu je donio još promjena. Rumunija je postala komunistička zemlja, a u strahu da će Rumunji pokušati emigrirati preko rijeke u manje represivnu Jugoslaviju, njihova vlada je ograničila pristup ostrvu.
Adu Kale je tada ponovno pogodilo siromaštvo, a u želji da se riješi rastuće nezaposlenosti rumunski komunistički vođa George Georgiju-Dej na odlučio je da na ostrvu izgradi malu fabriku. Međutim, ona nije dobro poslovala, a to je značilo početak kraja ostrva
Godine 1964. Jugoslavija je započela svoj projekt izgradnje ogromne hidroelektrane Đerdap 1. To je značilo da će ostrvo nestati sa lica Zemlje. George Georgiju-Dej potpisao je sporazum kojim je ostrvo moglo biti potopljeno.
Do 1968. godine svi su napustili ostrvo i neki predmeti poput dijelova džamije, bazara i groblja preseljeni su na Simian, obližnje ostrvo. Ada Kale je nestala 1971. godine, a sve što je danas ostalo od ostrva je sjećanje na njegovo postojanje, piše Expres.hr.
Branu Đerdap 1 svečano su 1972. otvorili lideri Jugoslavije i Rumunije Tito i Čaušesku, koji su taj dan krenuli svako sa svoje strane moćnog Dunava i simbolično se sreli na sredini ogromne brane...