Porodice dece ubijene u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu uputile su apel medijima sa molbom da promijene način na koji informišu javnost o tragediji koja se dogodila 3. maja.
Njihovo pismo prenosimo u cjelosti.
Poštovani,
Mi, roditelji i najbliži članovi porodica ubijenih u OOŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, se ovim putem obraćamo vama, glavnim i odgovornim urednicima televizija i drugih elektronskih i štampanih medija, sa molbom da promijenite način na koji informišete javnost o tragediji koja je pogodila, ne samo nas, već i čitavo društvo. Ukratko, molimo vas da prestanete da nas dodatno razarate svojim izvještavanjem.
Svakodnevnim objavljivanjem "senzacija" ili "ekskluzivnih saznanja" (koji su najčešće puni neistina ili poluistina), propraćenih fotografijama maloljetnog ubice, kao i sažaljivim objavama i nastupima pojedinih medijskih radnika, političara i drugih učesnika u javnom životu postiže se samo to da nas iznova traumatizujete, a u društvu hranite i gajite kult nasilja i zla. Kako se ovakva tragedija nikada više ne bi ponovila, djeca i njihov čuvar – žrtve – su ti koje treba da pamti svaki građanin, a ne ubica koji je njihove živote ugasio.
Stoga vas, ne samo kao urednike, već prvenstveno kao ljude, građane i članove ovog ranjenog društva, molimo sledeće: prvo, pokušajte da se stavite u naš položaj i da se zapitate da li je ova tragedija tema o kojoj treba da razmišljate isključivo kroz broj gledalaca, ”šerova”, ”klikova” ili tiraže bazirane na onome ko je počinio masakr.
Drugo, prestanite da objavljujete tekstove i priloge o ubici i njegovoj porodici, kao i izjave čija je svrha bilo kakav oblik relativizacije ili veličanja njegovog zločina. Treće, prestanite da objavljujete bilo kakve fotografije maloljetnog ubice i učinite sve što je u vašoj moći da fotografije koje su trenutno dostupne na internet stranicama medijskih kuća u kojima obavljate ključne funkcije budu izbrisane.
Takođe zahtjevamo da se u bilo kom tekstu ili prilogu o žrtvama ne objavljuju fotografije počinioca zločina ili njegove porodice.
Shvatamo potrebu da pišete o dva nepojmljiva zločina. Zašto onda ne pišete i kroz prizmu tekstova o našoj djeci, sa njihovim imenima i fotografijama, sa njihovim talentima, drugarstvima, sa aktivnostima kojih su prepuni njihovi prekratki životi?
Zar tekstovi o njihovoj dobroti ljubavi, pameti, radosti, vjeri, mudrosti, odlučnosti i hrabrosti, neće biti čitani i da li je samo čitanost najvažnija ili je zaštita javnog interesa najvažnija?
Zar je toliko teško napraviti portrete ubijenih u Beogradu, Duboni i Malom Orašju, izvještavati o stanju ranjenih, duboko traumatizovanih?
Snažno vjerujemo da su građani Srbije na strani dobra, a protiv zla, da ih zanimaju priče iz života ubijene djece, njihove dobre duše, vrijednosti i talenti koje su razvijali; njihovog čuvara Dragana, koji je činio da se svako dijete osjeća posebno, njemu omiljeno i važno.
Osjećamo potrebu i odgovornost da vam prenesemo, kako se mi, roditelji čija su djeca ubijena, osjećamo svakoga dana, prolazeći pored kioska sa vašim novinama, prateći televizijske programe i društvene mreže. To je nanošenje svakoga dana, svakoga sata, svakoga trena, iznova neopisivog bola.
Time kao da se ubistva naše djece iznova događaju i suštinski nikada neće prestati, ako se nastavi ovakva izvještavanje. Tolika eksploatacija ovog zločina, sa fokusom na ubicu, njegovu porodicu, toliko poluistina i čistih laži, čine da se društvo potpuno isprazni od emocija i mogućnosti istinskog saosjećanja, čime se ukidaju pretpostavke za bilo kakav oblik katarze i stvaranja prostora za ozdravljenje.
