Da li je moguće da je neka zločinačka organizacija sve znala, štitila ubice, namjerno raspirivala rat i pokušala da zataška slučaj?
Kako je moguće da usred bijela dana, na ulici pred 15-ak svjedoka, neko kalašnjikovom izrešeta šefa policije i da se nakon toga ništa ne dogodi? – retorički se zapitao Ivan Ramljak, reditelj dokumentarnog filma "Mirotvorac" nakon rasprodate projekcije u sklopu ZagrebDoxa. Ili pitanje ipak nije bilo retoričko?
Teško je reći jer je zapravo sve u vezi sa kontroverznim slučajem likvidacije šefa osječke policije početkom 90-ih godina prošlog vijeka, Josipa Rajhla-Kira, nekako dvoznačno. Naime, mogli bismo se isto tako zapitati – zašto praviti film o ubistvu čovjeka kada zapravo sve o tome znamo: i gdje i kako i zašto je ubijen, kao i ko ga je ubio? Zato što zapravo – ništa ne znamo.
Potresni i nikada prikazani snimci
Mirotvorac počinje potresnim i nikada prikazanim snimcima ekipe HRT-a koja je intervjuisala nekoliko svjedoka koji su upravo prošli pored mjesta ubistva Rajhla-Kira i još dvojice lokalnih političara.
Snimak pogledajte ovdje.
U bijelom stojadinu nalazile su se, naime, pregovaračke delegacije srpske i hrvatske strane, a od njih četvorice preživio je samo Mirko Tubić, koji će kasnije u filmu dati detaljno svjedočenje o tom događaju. Slučajni prolaznici zaustavljaju se uz policijsku patrolu i potpuno van sebe televizijskoj ekipi prepričavaju da su čuli pucnje i vidjeli ubijene ljude u automobilu.
Materijali su snimljeni svega nekoliko minuta nakon tragičnog događaja, autentični su i izuzetno uznemirujući. Pa zašto ih onda Hrvatska radiotelevizija nikada nije prikazala? Evo nas na još jednom pitanju za koje nisam siguran da li je retoričko – ili nije.
Kao što je već napisano, većina činjenica vezanih za ubistvo Rajhla-Kira je poznata, ali da bi se ono razumjelo – potreban je kontekst. Upravo time bavi se film čiji su autori, uz reditelja Ramljaka, novinari Hrvoje Zovko i Drago Hedl, koji je u vrijeme kada se događa radnja filma bio glavni urednik Glasa Slavonije i sarađivao sa Rajhlom-Kirom.
"Bolje 5 godina pregovarati, nego 5 minuta ratovati“
Atentat na njega dogodio se 1. jula 1991. godine, ali se film vraća godinu dana unazad kako bi pratio rast tenzija između Hrvata i Srba na osječkom području. Iako je načelnik policije Josip Rajhl-Kir na ovu poziciju došao nakon prvih demokratskih izbora i pobjede HDZ-a, ipak je za Branimira Glavaša bio previše mekan i previše sklon saradnji sa slavonskim Srbima, pa je godinu dana vodio kampanju protiv njega.
"Znalo se ko stoji iza protjerivanja Srba“: Izašao dokumentarac koji otkriva tajnu rata u Hrvatskoj
Kirova izreka: "Bolje 5 godina pregovarati, nego 5 minuta ratovati“ mnogima s obe strane barikada nije odgovarala. Dok je Rajhl-Kir jurcao od krize do krize pokušavajući da obnovi povjerenje između Srba i Hrvata i uvjeravao ih da uklone barikade, članovi neformalne HDZ-ove partijske policije okupljeni oko Glavaša činili su sve kako bi tenzije narasle.
Eksplozije u srpskim lokalima postale su uobičajene, kao i inscenacije međunacionalnih incidenata – poput paljenja hrvatske zastave za koje bi se kasnije optužili Srbi, ili dogovoreno pucanje na kuću Antuna Gudelja, budućeg Kirovog ubice.
Glavaševe parapolicijske jedinice povremeno su čak znale da razoružaju legalne policijske patrole, ali čak i u tim slučajevima Kir se trudio da izbjegne sukob sa Glavašem i pokušavao je probleme rješavati preko svog nadređenog, ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca – bez uspjeha. Kada je ubijen, Slobodni tjednik objavio je naslov: "Ubijen je Kir i osječki mir“. Rat je, nažalost, mogao da počne.
Film precizno i s mnogo takta prikazuje to svojevrsno "zagrijavanje“ koje je kad-tad moralo da dovede do erupcije nasilja, a prema iskazu Kirove supruge Jadranke Rajhl-Kir, i sam Kir je bio svjestan svoje sudbine te je predvidio šta će mu se dogoditi.
Ima li tu neke nove istine?
Moguće je da bolji poznavaoci ove priče neće u filmu pronaći nove činjenice, ali Ramljakov specifičan pripovjedački stil pretvara film u mnogo više od rutinskog dokumentarca o aktuelnim događajima. Kao što je pokazao u svoja dva prethodna, izuzetno uspješna filma (O jednoj mladosti i El Šat – nacrt za utopiju), Ramljak ima veliko povjerenje u arhivski materijal, a kroz njegovu izuzetno pripovjedački vještu obradu uspijeva da ispriča veoma kompleksne, emotivne i aktuelne priče.
Kombinujući iskaze zanimljivih i relevantnih sagovornika, učesnika ili svjedoka događaja i slike koje pomažu u stvaranju atmosfere i otkrivanju nepoznatih slojeva priče, Ramljak stvara upečatljivu dramu sa mnogo perspektiva i nivoa, ali i mnogo neodgovorenih pitanja.
Osim dva opštepoznata video snimka - osječkog crvenog fiće kojeg pregazi tenk JNA, te pojavljivanja Vojislava Šešelja na mitingu u Jagodnjaku uz najavu linije razgraničenja Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica – stiče se utisak da većinu arhivskog materijala nikada nismo vidjeli.
"Znalo se ko stoji iza protjerivanja Srba“: Izašao dokumentarac koji otkriva tajnu rata u Hrvatskoj
Većina ili nikada nije prikazana, ili možda jeste jednom pa nikad više, zato film ne ostavlja utisak reciklaže – naprotiv, posjeduje toliko snažnu i upečatljivo ispričanu priču, kao i prepoznatljiv vizuelni stil, da se stiče osjećaj kao da je sve to prvi put viđeno.
I sada se vraćamo na pitanja s početka teksta i postavljamo još jedno: da li "Mirotvorac" donosi neku novu istinu o ubistvu čovjeka koji je želio da izbjegne rat? I da i ne.
Prava priča ovog filma je kontekst – kontekst u kojem su stvoreni uslovi da se šef policije usred dana izrešeta na ulici i da za to niko ne odgovara. Više nije ni važno da li je Branimir Glavaš bio taj koji je šapnuo Gudelju šta da uradi, ili je Gudelj to učinio samoinicijativno da bi se dopao slavonskom "gospodaru života i smrti“.
Sam Kir je svojoj supruzi prije smrti rekao da, ako ga ubiju, krivce traži među njegovim političkim neprijateljima – a osim Glavaša, pomenuo je i Vladimira Šeksa, Gojka Šuška i Vicu Vukojevića.
Pa zna li se onda ko je naručio Kirovo ubistvo? Ne zna se – ali se zna ponešto. Na primjer, zna se da nije postojala politička volja da se slučaj do kraja rasvijetli i da se svi odgovorni kazne. Zna se da je Gudelj uhapšen tek 1995. godine, a već 1997. godine, po donošenju Zakona o amnestiji, pušten na slobodu – da bi tek 2008. u novom procesu bio osuđen na 20 godina zatvora, u kojem se i danas nalazi.
Ne zna se da li je HRT jednostavno zaboravio da prikaže one uznemirujuće snimke s početka teksta – "ko radi, taj i griješi“, kao da se vama nikada nije dogodilo da zametnete neku ekskluzivu – ili im je neko iz državnog vrha to ipak sugerisao. Ali zna se da je slučaj medijski maksimalno zataškavan.
Postavlja se pitanje da li je moguće da je neka zločinačka organizacija sve znala, štitila ubice, namjerno raspirivala rat i pokušala da zataška slučaj?
(Index/ Mondo)
