Tenzije u Sredozemnom moru: Turska i Grčka se sukobljavaju oko ova dva ostrva

Atina i Ankara su na ratnoj nozi posljednjih nedjelja

Riječ je o sukobljenim interesima dvije zemlje oko ostrva u istočnom Mediteranu, o granici na moru i – pravu na eksploataciju nafte ili gasa. Turska i Grčka su 1996. godine za dlaku izbjegle da uđu u rat zbog malog, nenaseljenog ostrva zvanog Imija. A 2020. je eskalirao sukob oko grčkih i turskih zahtjeva za kontrolom ovih oblasti. Sljedeće nedjelje bi turski brod trebalo da krene u potragu za prirodnim gasom u spornom regionu, Grci će to vjerovatno shvatiti kao novu provokaciju.

I iznova i iznova SAD, kao vodeća sila NATO-a, često uz pomoć generalnog sekretara Severnoatlantskog saveza, uspijevaju da spriječe otvoreni rat između saveznika. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel je 2020. godine uz podršku Evropske unije imala velike zasluge u procesu pomirenja između dvije strane.

Suverenitet pod znakom pitanja

Sukob se sada ponovo zaoštrava. Ankara dovodi u pitanje suverenitet Grčke nad čitavim nizom ostrva u istočnom Egejskom moru – kao što su Rodos, Lezbos, Samos i Kos – jer je, kako tvrde Turci, Grčka prekršila međunarodne sporazume tako što je tamo stacionirala vojne snage. Redovnim letovima turskih borbenih aviona iznad grčkih ostrva, Ankara gotovo svakodnevno pokazuje svoje zahteve.

Turska se poziva na Ugovor iz Lozane iz 1923. koji je definisao današnju granicu i koji je Grčkoj dao ostrva Lezbos, Hios, Samos i Ikariju posle grčko-turskog rata, ili na Pariski ugovor iz 1947. kojim je Italija poslije II Svjetskog rata odustala od grupe ostrva Dodekanez u korist Grčke. Ugovori definišu da ova ostrva moraju biti demilitarizovana. Atina opravdava prisustvo svojih trupa na ostrvima osjećanjem ugroženosti čestih manevara turskih vojnih brodova na zapadnoj turskoj obali – odnosno pravom svake države na samoodbranu.

"Vlažni snovi ekstremista?"

Iako je riječ o obračunu sa dugom tradicijom, ovog puta posebno su žestoki verbalni incidenti. Devlet Bahčeli, šef nacionalističke stranke MHP i koalicioni partner predsednika Erdogana i njegove stranke AKP, pozirao je za fotografiju sa mapom koja prikazuje sva ostrva u istočnom Egeju, koja su prikazana kao turska teritorija - uključujući najveće grčko ostrvo Krit.

"Vlažni snovi ekstremista ili zvanična turska politika?", upitao je grčki premijer Kirijakos Micotakis na Tviteru i zatražio zvanično objašnjenje od Ankare. Unutrašnjepolitički razlozi dodatno "motivišu" turske političare. Iduće godine se u Turskoj održavaju predsednički i parlamentarni izbori. Erdogan i AKP strahuju od značajnog gubitka podrške birača, između ostalog i zbog visoke stope inflacije i loše gospodarske situacije. Čarke, kako se smatra, mogle bi odvratiti pažnju od problema kod kuće.

Ali oružjem zveckaju i na grčkoj strani, ali ne od strane članova vlade. Tako je na Otvorenoj TV stanici penzionisani viceadmiral Janis Egolfopulos još jednom progovorio o tome kako Turskoj može da se očita lekcija: "Ako oni (Turska) naprave prvi potez, onda će doživjeti nešto što nikada ranije nisu doživjeli."

Njemačka više nije neutralna?

Kako je Njemačka pozicionirana u ovom sporu? Što se tiče suvereniteta ostrva, ministarka spoljnih poslova Berbok je tokom nedavne posjete Grčkoj i Turskoj bila jasna: "Grčka ostrva su grčka teritorija i niko nema pravo da to dovodi u pitanje." Ona nije odgovorila na pitanje o militarizaciji. Njen turski kolega Čavušoglu požalio se da Njemačka više nije neutralna po tom pitanju: "Gospođa Merkel je bila. Njemačka je u svoje vrijeme bila iskreni posrednik. Njemačka politika je bila uravnotežena." A u posljednje vreme, kaže, "nažalost, ta ravnoteža je izgubljena".

Međutim, grčka strana takođe smatra da Njemačka ne tretira uvek Atinu pravedno. Grčki ministar spoljnih poslova Nikos Dendijas oštro je kritikovao njemački izvoz oružja i prodaju podmornica Turskoj. "Zahvaljujući ovim podmornicama raste opasnost da se ravnoteža snaga u Sredozemnom moru naruši".

Naklonost Vašingtona

Njemačka ionako igra sporednu ulogu u tom sukobu. I Erdogan i Micotakis prvenstveno pokušavaju da zadobiju naklonost Vašingtona. Isprva se činilo da je Micotakis u boljoj poziciji. Sredinom maja održao je govor pred oba doma američkog Kongresa, govorio je o tome da NATO poslije Ukrajine ne smije sebi da dozvoli "dodatni izvor nestabilnosti" na svom jugoistočnom krilu. Grčki premijer je zatražio od Vašingtona da ne podržava modernizaciju i proširenje turske borbene avijacije uz pomoć aviona F-16. Za Erdogana je ta posjeta bila bolna, jer je Micotakis uspio da ubijedi SAD da Grčkoj prodaju borbene avione F-35 – odnosno iste one koje Vašington nije želio da proda Turcima.

Ali samo nekoliko nedelja kasnije, američki predsjednik Džo Bajden obećao je na marginama samita NATO-a u Madridu da će u potpunosti podržati modernizaciju turske flote uz pomoć aviona F-16. Time je, kako se pretpostavljalo, Bajden želio da Erdoganu ponudi nešto konkretno za podršku Turske za ulazak Švedske i Finske u NATO.

Uticaj rata u Ukrajini

Iako konačna odluka o isporuci aviona F-16 još nije donijeta, ova priča jasno pokazuje koliko Turska strateški profitira od rata u Ukrajini – jer je pozicija Ankare sada još važnija nego što je bila. Turska je prije rata u Ukrajini kupila ruske protivvazdušne rakete i tako razbjesnila Amerikance. I inače, taj posao je realizovan, jer NATO nije mogao sebi da priušti razlaz sa Turskom, a posebno ne može sebi da priušti sada, u jeku ruskog rata u Ukrajini.

I vratimo se Grčkoj: krajem jula Erdogan je pozvao NATO partnere na vojnu vježbu u Izmiru na obali Egejskog mora. Praktično u blizini grčkih ostrva. Bila je to pomorska invazija sa ciljem osvajanja fiktivnog ostrva. U vježbi su učestvovale američke, francuske i italijanske trupe. Ali ne grčke. Atena je žestoko protestovala. Ali taj protest se izgubio negdje u hodnicima sjedišta NATO-a u Briselu.

(MONDO/DW)