Ukratko, zato što su o tome odlučivali muškarci, ali ostanite, priča je mnogo složenija i zanimljivija od toga.
- Švajcarke su pravo glasa na saveznom nivou dobile tek 1971. godine.
- O tome su na referendumima odlučivali isključivo muškarci, jer žene nisu imale biračko pravo.
- Posljednji kanton omogućio je ženama glasanje tek 1990. godine nakon odluke Saveznog suda.
Kada pomislimo na Švajcarsku, obično nam na pamet padnu Alpi, satovi koji kasne tačno nula sekundi, čokolada koja se topi u ustima i država koja je sinonim za uređeno društvo. Teško je zamisliti da je upravo ta zemlja ženama pravo glasa dala tek 1971. godine - u vrijeme kada su Bitlsi već bili prošlost, čovjek je hodao po Mjesecu, a televizija u boji postajala svakodnevica.
Dok su žene u većem dijelu Evrope već decenijama birale svoje predstavnike, Švajcarke su još čekale da neko drugi odluči da li uopšte smiju izaći na birališta.
A taj "neko drugi" bili su - muškarci.
Demokratija koja je sama sebi postavila zamku
Švajcarska je poznata po direktnoj demokratiji. Građani na referendumima odlučuju o svemu - od velikih ustavnih promjena do lokalnih pitanja.
Osim ako niste žena u prvoj polovini 20. vijeka.
Da bi žene dobile pravo glasa, bilo je potrebno promijeniti ustav. A o promjeni ustava glasali su građani. Jedini problem bio je što su građani koji su imali pravo glasa bili isključivo muškarci.
Drugim riječima, žene nisu mogle glasati o tome da dobiju pravo glasa.
Paradoks je gotovo filmski: demokratija je funkcionisala, ali pola stanovništva nije učestvovalo u njoj.
Referendum koji je rekao "ne"
Nakon više od pola vijeka kampanja, peticija i uvjeravanja, pitanje je konačno stiglo pred birače 1959. godine.
Rezultat je bio porazan za zagovornice jednakih prava. Gotovo dvije trećine muškaraca, tačnije 66,9 odsto, glasalo je protiv uvođenja prava glasa ženama na saveznom nivou.
U tom trenutku Francuskinje, Italijanke, Belgijanke, ali i Jugoslovenke već su godinama učestvovale na izborima, dok je Švajcarska ostala usamljena među zapadnoevropskim demokratijama.
Feministkinje koje nisu odustajale
Za razliku od britanskih sufražetkinja, švajcarske aktivistkinje uglavnom nisu pribjegavale nasilnim protestima. Njihovo oružje bile su peticije, javne tribine, novinski tekstovi i uporna politička kampanja.
Još 1929. godine prikupile su više od 170.000 potpisa žena i gotovo 79.000 potpisa muškaraca tražeći pravo glasa. Međutim, prijedlog godinama nije došao na dnevni red.
Puž koji je postao simbol borbe
Na izložbi u Bernu 1928. godine aktivistkinje su predstavile ogromnog puža kao simbol sporosti kojom Švajcarska uvodi politička prava za žene.
Poruka je bila jasna - ovim tempom će puž prije stići do cilja nego žene do biračke kutije.
Ispostavilo se da nisu mnogo pretjerale.
Šta se promijenilo 1971. godine?
Dvanaest godina nakon neuspjelog referenduma društvo se promijenilo. Sve više žena radilo je izvan kuće, jačao je međunarodni pritisak, a Švajcarska je postajala sve neugodniji izuzetak među evropskim demokratijama.
Na referendumu održanom 7. februara 1971. godine 65,7 odsto muškaraca glasalo je za uvođenje prava glasa ženama.
Ironija istorije ostala je ista – muškarci su ponovo odlučivali, ali su ovaj put odlučili drugačije.
Ni tada priča nije završena
Iako su žene od 1971. godine mogle glasati na saveznim izborima, kanton Apencel Ineroden i dalje im nije dopuštao glasanje na kantonalnom nivou.
Tek 1990. godine Savezni sud presudio je da je takva zabrana protivustavna i naložio kantonu da promijeni pravila.
Tako su posljednje žene u Švajcarskoj pravo glasa dobile zahvaljujući sudskoj presudi, a ne referendumu.
Najveći paradoks švajcarske demokratije
Švajcarska nije kasnila zato što nije bila demokratska, nego zato što je o proširenju demokratije odlučivao samo jedan dio stanovništva.
Dok god su isključivo muškarci odlučivali ko će dobiti pravo glasa, promjena je zavisila od njihove volje.
Zato priča o švajcarskim ženama nije samo priča o jednom zakonu. To je priča o tome da demokratija nije potpuna sve dok svi građani nemaju pravo da u njoj učestvuju.
