Radmila Žigić o nasilju nad ženama: Više od dvije trećine nasilnika bude amnestirano, kao da se ništa nije dogodilo | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

INTERVJU

Radmila Žigić o nasilju nad ženama: Više od dvije trećine nasilnika bude amnestirano, kao da se ništa nije dogodilo

Autor Bojana Ninković
Autor Bojana Ninković

"Zakazali smo u sankcionisanju nasilja prema ženama izricanjem uslovnih kazni koje dođu kao društveni ukor, a ne ozbiljna sankcija za kršenje ljudskih prava," kazala je u intervjuu za Mondo direktorica Fondacije 'Lara' Bijeljina, Radmila Žigić.

Izvor: Privatna arhiva/Radmila Žigić

Žigićeva, koja se već više od dvije decenije bavi pitanjem nasilja nad ženama ističe da je ovo još uvijek jedan od ključnih problema našeg društva.

U susret još jednom Međunarodnom danu žena, koji većina pripadnica ljepšeg pola veže za poklone, uljepšavanje i neizostavne provode Žigićeva ukazuje na to kako se određene vrste nasilja nad ženama, poput seksualnog, doživljavaju gotovo kao društveno prihvatljive.

Povezano

„Više od dvije trećine počinilaca nasilja bude amnestirano, kao da se ništa nije dogodilo”, upozorava Žigićeva u intervjuu za Mondo.

Bliži nam se još jedan osmi mart. Godinama se na našim prostorima doživljava kao dan kada se žene uljepšavaju, izlaze u provod, na poklon dobiju cvijet… a dobro znamo da jedan od ključnih problema u RS nije ni blizu rješenja, a to je nasilje nad ženama. Kakvi su pokazatelji, kada je nasilje nad ženama u 2020. godini u pitanju?

Prošla, 2020. godina bila je godina života u vanrednim okolnostima koje još traju. Vjerovatno se mišljenja i pokazatelji o nasilju prema ženama neće podudarati, zavisno da li o problemu govore službenici institucija ili domaće i međunarodne organizacije. Lično bih voljela da nismo u pravu mi koji govorimo da je nasilje prema ženama, posebno nasilje u porodici u porastu ali sumirani rezultati našeg rada tokom prošle godine to jasno pokazuju.

Žene koju su tražile pravno savjetovanje zbog nasilja u porodici svjedočile su i o lošem ili neodgovarajućem postupanju institucija.

 Mi smo zabilježili porast broja žena koje su tražile pomoć putem SOS linije za prijavu nasilja 1264 za više od 30%, primile smo ukupno 659 poziva u odnosu na 2019. godinu kada je taj broj bio oko 500. Ukupno 552 žene tražile su pravnu pomoć ili oko 80 posto više nego prethodne godine. Žene koju su tražile pravno savjetovanje zbog nasilja u porodici svjedočile su i o lošem ili neodgovarajućem postupanju institucija. Jednostavno, nisu dobile zaštitu i reakciju na koju po zakonu imaju pravo.  U Sigurnoj kući imale smo ukupno 20 žrtava, a broj dana boravka je 2972 što je u odnosu na 2019. godinu više za oko 40 odsto.

Situacija ni prije pandemije nije bila zadovoljavajuća. Javne statistike, ako ih pažljivo čitamo, nam jasno ukazuju na sistemsku toleranciju na problem nasilja u porodici. Nekažnjivost počinilaca nasilja u porodici izrazito je visoka, a u kaznama za nasilje dominiraju uslovne osude što se godinama ne mijenja.

Na žalost, slične tendencije pokazuje i praksa procesuiranja seksualnog nasilja koje je takođe u porastu i gdje je kaznena politika toliko blaga da šalje jasnu poruku da je seksualno nasilje prema ženama nevažan društveni problem, čak da je do izvjesne mjere prihvatljivo.

Gdje smo kao sistem i društvo najviše zakazali, kada je u pitanju nasilje nad ženama, odnosno šta je to što nas dugi niz godina koči da ne možemo da promijenimo tu neslavnu statistiku da je svaka druga žena u BiH nakon 15. godine bila žrtva nasilja?

Zakazali smo u sankcionisanju nasilja prema ženama izricanjem uslovnih kazni koje dođu kao društveni ukor, a ne ozbiljna sankcija za kršenje ljudskih prava.

Povezano

Zakazali smo ozbiljno u zaštiti žrtava posebno zbog neizricanja zaštitnih mjera jer je za naš pravosudni pa i policijski sistem još neprihvatljivo da se počinilavc nasilja udalji iz stana ili kuće iako je ozbiljno zlostavljao svoju porodicu. Žrtve, kada prijave nasilje nemaju nikakvu garanciju i zaštitu da se nasilje neće ponoviti i samo njihova lična hrabrost i odlučnost može uticati na ishod ove prijave. Pomoć dobijaju u nevladinim organizacijama, ali nas nema dovoljno da bi odgovorile na sve prijave nasilja i pomogle svim žrtvama koje traže pomoć. Imamo samo tri sigurne kuće i one nisu dostupne svim ženama.

Koliki je broj pravosnažnih presuda u odnosu na broj prijava za nasilje nad ženama?

Uzećemo neke ključne podatke iz 2019. godine i oni daju odgovor na ovo pitanje. U 2019. godini MUP RS podnio je nadležnim tužilaštvima 636 izvještaja za počinjeno krivično djelo nasilja u porodici. Od tih prijava, 208 završilo se potvrđenom optužnicom. U istoj godini, u 102 predmeta nasilja u porodici izrečena je uslovna osuda, u 41 predmetu izrečena je novčana kazna, a samo u 17 predmeta kazna zatvora, 15 optužnica završilo je oslobađajućom ili odbijajućom presudom. Ovo su podaci iz statistika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, a prema evidencijama naših sudova i tužilaštava

Povezano

Ostale prijave završile su kao obustavljene istrage ili odbačene prijave, dakle više od dvije trećine počinilaca nasilja bude amnestirano, kao da se ništa nije dogodilo. Tužilačka i sudska praksa je takva da ako žrtva nasilja, koja na to ima pravo po zakonu, odbije da svjedoči protiv nasilnika, postupak se obustavlja jer je ona “odustala od krivičnog gonjenja”, iako se nasilje u porodici krivično istražuje i procesuira po službenoj dužnosti a ne po volji osobe da nekoga “krivično goni”. Dakle, na žrtvi je, da nakon pretrpljenog nasilja, dalje dokazuje da je žrtva.

Kakvi su profili žena koje su najčešće žrtve nasilja? Da li su to obično nezaposlene žene ili žene sa niskim primanjima? Da li su im osigurana, ne samo rodna nego i osnovna ljudska prava?

Preko 50 žena koje prijave nasilje jesu nezaposlene, najčešće sa završenom srednjom ili osnovnom školom. Treba znati da se ekonomsko nasilje ne istražuje i da ne možemo znati da li su ove žene nezaposlene zato što nisu mogle naći posao, nisu željele da rade ili je zabrana zapošljavanja bila takođe dio nasilja.

Povezano

 Nasilje i prijavljuju žene sa nižim ekonomskim statusom jer one taj problem ne mogu same da riješe. Nailje u porodici dešava se u svim strukturama društva, samo zaposlene i ekonomski situirane žene sa snažnijom porodičnom podrškom to češće rješavaju same, angažovanjem advokata, razvodom. Siromašnije žene trebaju pomoć društva i zato je ova priča još teža, kada, a često se upravo to dešava, pomoć društva izostane.

Obzirom da se dugo bavite ovom temom, koliko je žena žrtava porodičnog nasilja ubijeno tokom Vašeg angažmana u ovoj sferi?

Što se tiče žena koje su bile naše korisnice, srećom nije nijedna. Prošle godine imale smo kritičnu situaciju, tajno smo izvele ženu koja je napustila ove prostore, dva dana kasnije njen suprug se ubio, prije toga je pokušavao nju da pronađe. Bilo je i drugih žena za koje smo se plašile, ali mjere opreza su pomogle. U Republici Srpskoj za poslednjih 10 godina ubijeno je 47 žena od strane njihovih partnera, u ove podatke ulaze i slučajevi ubistvo-samoubistvo, dakle situacije kada je ubica nakon ubistva žene i sebi oduzeo život, što je trend posljednjih godina. Da li je ubistvima prethodilo nasilje u porodici, vjerovatno jeste, ali to se obično ne istražuje, osim ako postoje ranije osude.

Povezano

Obzirom da se ovim pitanjima bavim od 1998. godine, u tih prvih 10 godina bilo je više brutalnih ubistava žena koja nije pratilo samoubistvo počinioca nasilja, što svakako zaslužuje analizu koja nam može pomoći da procijenimo uticaj svih kampanja koje su vođene kao i unapređenja zakona u ovoj oblasti. U toj prvoj deceniji, moj utisak je, da je više bilo prisutno „ubjeđenje“ da je „pravo“ muškarca da ženi „presudi“ u situacijama kada ona napušta zajednicu ili on „zaključi“ da ga vara ili slično, a sada je prisutniji oblik femicida da „presudi oboma“. Važno je tražiti način kako spriječiti femicid, bez obzira kako se dešava, kako ubistvo ili ubistvo i samoubistvo.

Znamo da imamo mnogo povratnika u činjenju nasilja nad ženama. Zbog čega je to tako? 

Već su navedeni mnogi razlozi. Veliki broj prijava koji se završava bez ikakve represije svakako doprinosi ponavljanju nasilja. Ukupan sistem ne radi dovoljno da zaštiti žrtvu i da pokaže da je nasilje neprihvatljivo. Nismo ni otvorili priču o uticaju rodnih stereotipa i predrasuda na ponašanje svih, i onih koji čine nasilje i onih koji provode zakone i treba da pruže zaštitu žrtvi. Potrebno je razviti i druge mehanizme prevencije, da onima koji čine nasilje u porodici budu nedostupni neki poslovi ili pozicije jer krše ljudska prava. Potrebno je raditi i programe sa počiniocima nasilja jer vjerujem da postoji jedan procenat njih koji mogu da promijene svoje obrasce ponašanja. Mnogo je uzroka za recidiv u činjenju nasilja i mnogo je aktivnosti koje još nismo ni započeli da se to umanji. Oštrija kaznena politika može da bude prvi korak, ali ne može sve promijeniti.

Pročitajte i ovo

Još iz INFO

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE