Odbijanjem Dodikove apelacije potvrđena je pravosnažna presuda Suda BiH, ali paradoks se ogleda u načinu na koji se institucija prikazuje: ujutro "Ustavni sud BiH", popodne već "krnji Ustavni sud", zavisno od toga da li odluka odgovara političkim interesima pojedinca.
Narodna skupština RS je ranije pokazala kako se pravila igre mijenjaju po potrebi; u februaru 2025. donijela je četiri zakona u svom interesu, među njima Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u junu, odlučeno je da odluke Ustavnog suda više neće važiti na teritoriji Republike Srpske. Na posljednjoj posebnoj sjednici 18. oktobra doneseni su zaključci koji stavljaju van snage zakone o Ustavnom sudu, potez koji mnogi vide kao šizofreni manevar. Zakoni i zaključci se ukidaju i ponovo aktiviraju, zavisno od trenutnih političkih interesa, a legitimitet institucija postaje funkcija lične volje.
Kako je rekao Meša Selimović - "Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako… Vlast je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži". Ova mudrost savršeno oslikava paradoks u BiH, gdje institucije i njihova legitimnost više ne zavise od Ustava, nego od toga da li odluka prija pojedincu.
Večeras je taj paradoks dodatno naglašen nakon Dodikove izjave za Srnu, on je još jednom ponovio termin "krnji Ustavni sud", optužujući sud da je prekršio elementarno pravo i donio političku odluku odbijanjem apelacije njegovog tima.
"BiH nema nikakve šanse sa ovakvim sudom", rekao je, naglašavajući da odluke "krnjeg suda" krše Ustav i ranije pravne norme, te da zakone u BiH može donositi samo Parlamentarna skupština - Predstavnički dom i Dom naroda zajedno.
Naravno, ni mediji ni Dodikovi saradnici ne zaostaju, sudu su odmah vratili "fabrički" nadimak krnji, a ostaje da se vidi hoće li uskoro osvanuti i prefiks "neustavni", koji su ranije morali maknuti da ne bi izazvali dodatne političke trzavice. Dodik, kao što je poznato, voli da nadimcima označava sve što mu ne ide u korist, od institucija do postupaka.
Na kraju, paradoks "Ustavni ili krnji" nije samo termin, on je simbol stanja u kojem institucije postoje samo dok služe interesima, a ne Ustavu. U ovoj igri moći, pravda i zakon postaju varijabilne veličine, zavisne od trenutnog političkog interesa, a građani ostaju posmatrači neobičnog performansa moći.
