Bušotina je dostigla rekordnih 12.262 metra, što je čini najdubljom vertikalnom rupom na svijetu, dubljom čak i od najdubljih delova okeana.
Sovjetski Savez je početkom sedamdesetih godina, usred ledene pustoši Koljskog poluostrva, pokrenuo jedan od najambicioznijih naučnih eksperimenata u istoriji. Ideja je zvučala kao naučna fantastika - probiti Zemljinu koru dublje nego ikada i otkriti šta se krije u samom srcu planete.
Poslije dvije decenije danonoćnog rada, istraživači su 1989. godine dostigli nevjerovatnih 12.262 metra dubine. Tim rezultatom, Koljska superduboka bušotina postala je dublja čak i od Marijanskog rova, najdublje tačke svjetskih okeana.
Kada biste Mont Everest spustili u ovu rupu, ostalo bi još nekoliko kilometara praznog prostora iznad vrha. Ipak, uprkos ovom uspjehu, naučnici su probili tek tanku površinu - geološki sloj na tom mjestu debeo je oko 35 kilometara.
Sama rupa bila je iznenađujuće uska. Na površini je imala prečnik od svega 23 centimetra, dok se pri dnu sužavala na manje od deset. To nije spriječilo naučnike da dođu do otkrića koja su potpuno srušila tadašnja geološka shvatanja.
Najveći šok bio je prisustvo vode na dubinama gdje je to smatrano nemogućim zbog ogromnog pritiska. Još čudniji bio je prirodni vodonik koji je izbijao iz stena, što je danas ponovo postalo aktuelno kao potencijalni izvor čiste energije budućnosti.
Ipak, projekat je udario u "zid" koji niko nije predvidio. Umjesto očekivanih 100 stepeni, instrumenti su na dnu izmjerili skoro 180 stepeni Celzijusa. Na toj temperaturi, granit star milijardama godina prestao je da se ponaša kao čvrsta stena i postao je gusta, plastična masa.
Oprema je počela da se topi i zaglavljuje, a bušilice su nestajale u vrelim pukotinama. Upravo je ova paklena toplota zaustavila Sovjete u namjeri da stignu do zacrtanih 15 kilometara.
Uzorke koje su izvukli stručnjaci su proučavali godinama. Pronađene su stijene stare 2,7 milijardi godina, iz vremena kada na Zemlji gotovo da nije bilo kiseonika. Analize su pokazale da taj materijal ima hemijski sastav sličan onom koji su astronauti donijeli sa Mjeseca, što ide u prilog teoriji da je naš satelit nastao sudarom Zemlje sa drugim tijelom.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, novca za ovakve poduhvate više nije bilo. Projekat je definitivno ugašen 2005. godine, a otvor je zapečaćen masivnim čeličnim poklopcem teškim 12 tona.
Danas je lokacija napuštena i prepuštena propadanju u ruskoj tundri. Iako je rupa tiha, misterije koje je otvorila i dalje su predmet rasprava, a sovjetski rekord u vertikalnom do danas nije oborila nijedna država na svijetu, prenosi Nova.
