Građani plaćaju, odgovornost izostaje
Godina 2025. je pri kraju, a ostaće zapamćena kao godina konstantnog rasta cijena, što proizvoda, što usluga, koja se, jedno za drugim, slijevaju direktno na leđa građana.
Dok plate, realno, ne prate rast troškova života, gotovo da ne postoji segment svakodnevnice koji nije zahvaćen novim ili najavljenim povećanjem cijena.
Podaci pokazuju da prosječna neto plata u RS iznosi oko 1.470 KM u 2025. godini, što predstavlja određeni nominalni rast u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, taj rast je daleko ispod rasta troškova života i potrošačke korpe, koja prema sindikalnim procjenama iznosi preko 3.200 KM mjesečno za četvoročlanu porodicu. Prosječna plata u RS pokriva tek oko polovinu potrebnih troškova, dok minimalna plata pokriva znatno manje, ostavljajući većinu građana u stanju stalne materijalne nesigurnosti.
Rast cijena električne energije već se osjetio na računima domaćinstava početkom ove godine, a izvjesno je da nas od januara čekaju novi nameti u ovom sektoru.
Poskupljenje struje, po ustaljenom obrascu, povuklo je lančanu reakciju – skuplje poslovanje javnih i komunalnih preduzeća sada se koristi kao glavni argument za dodatna opterećenja građana.
U Banjaluci su tako najavljena, ali i djelimično usvojena poskupljenja vode i komunalnih usluga. Razlozi su poznati i često ponavljani: skuplja struja, veći troškovi rada, rast minimalne plate i "neodrživost sistema".
Premda je gradska Skupština u jednom momentu odbila prijedlog za korekciju zbog oštrih reakcija javnosti i opozicije, cijena vode ostaje permanentno u fokusu kao prijetnja za kućne budžete – a gradonačelnik najavljuje korekcije kao "neizbježne".
Nije to usamljen slučaj. U Doboju je lokalni Vodovod podnio zahtjev da se cijena vode poveća za oko 19 posto, navodeći da aktuelne tarife nisu korigovane godinama i da je sistem neodrživ, iako se radi o gradu okruženom rijekama.
Simultano, poskupljenja komunalnih usluga u Banjaluci nisu ostala na nivou najava: na vanrednoj sjednici usvojeno je povećanje cijene vode za 12 posto, odvoza smeća za 24 posto i grijanja za 19 posto, što je dodatni finansijski udar na domaćinstva koja već osjećaju inflatorne pritiske.
Ono što izostaje jesu jasni planovi racionalizacije, smanjenja gubitaka i odgovornosti uprava javnih preduzeća. Umjesto toga, rješenje se ponovo pronalazi u povećanju cijena osnovnih usluga.
Dodatni udar predstavlja i rast cijena goriva — koji se već odrazio na troškove prevoza, ali i na cijene gotovo svih proizvoda i usluga. Svako novo poskupljenje na pumpama automatski znači skuplju hranu, skuplje usluge i još veći pritisak na kućne budžete.
Posebno osjetljivo pitanje u Banjaluci jeste i poskupljenje boravka u vrtićima, koje roditelji dočekuju s ogorčenjem. U gradu koji se godinama suočava s nedostatkom mjesta u javnim predškolskim ustanovama, povećanje cijena dodatno produbljuje nejednakost i stavlja roditelje pred izbor koji ne bi smio postojati – između rada i brige o djeci.
Sve se to dešava u trenutku kada su cijene osnovnih životnih namirnica i usluga znatno porasle. Potrošačka korpa ostaje nedostupna većini građana, unatoč nominalnom rastu plata, jer realno rast plaća ne prati inflaciju i troškove života. Građani, umjesto da osjete poboljšanje standarda, sve češće ostaju bez stvarne mogućnosti da pristojno žive od svojih zarada.
Zajednički imenitelj svih ovih poskupljenja jeste isti: teret se gotovo u potpunosti prebacuje na građane. Dok se javna preduzeća pozivaju na rast troškova, rijetko se govori o njihovoj efikasnosti, dugovima, upravljanju i odgovornosti onih koji donose odluke.
Pitanje koje se nameće nije više šta će sljedeće poskupiti, već koliko još građani Republike Srpske mogu izdržati ovakav tempo rasta cijena bez stvarnih sistemskih mjera koje bi ih zaštitile.
Za sada, čini se da su poskupljenja jedina dosljedna ekonomska politika koju građani svakodnevno osjećaju.
