Naučnici su posmatrali mrtvu zvijezdu kako u realnom vremenu proždire ostatke svoje planete. Ovo jezivo otkriće pokazuje kako će jednog dana završiti i naš Sunčev sistem - kada Sunce sagori, uruši se u bijelog patuljka i počne da "jede" ono što je od planeta ostalo.
Koji je najbolji način da se sazna od čega je napravljena egzoplaneta? Naravno, sačekati da je njena zvijezda gravitaciono raskomada i proguta! Iako zvuči kao scenario iz naučnofantastičnog filma, astronomi su nedavno bili svjedoci upravo takvog kosmičkog kanibalizma.
Koristeći opservatoriju VM Kek na Havajima, naučnici su uočili mrtvu zvijezdu, bijelog patuljka, kako proždire ostatke razbijene planete. Događaj ne samo da pruža jedinstven uvid u sastav udaljenih svijetova, već nudi i zastrašujuću sliku onoga što čeka naš Sunčev sistem za oko pet milijardi godina, piše Science Alert.
Kosmička autopsija
U središtu ovog otkrića je bijeli patuljak pod nazivom LSPM J0207+3331, udaljen 145 svjetlosnih godina od Zemlje. Bijeli patuljci su gusti, ohlađeni ostaci zvijezda sličnih našem Suncu nakon što potroše svoje nuklearno gorivo.
Posmatrajući njegovu atmosferu, naučnici su otkrili nešto neočekivano: prisustvo čak 13 teških elemenata, uključujući gvožđe, magnezijum i silicijum. Ovo je najveći broj elemenata ikada zabilježen u atmosferi hladnog, vodonikom bogatog bijelog patuljka.
Ovi elementi djeluju kao hemijski otisci prstiju uništene planete, otkrivajući da je nekada bila stjenovito tijelo sa metalnim jezgrom, slično Zemlji, prečnika najmanje 200 kilometara. Ono što ovo otkriće čini revolucionarnim jeste to što teški elementi u atmosferama takvih zvijezda brzo tonu ka centru i postaju nevidljivi. Njihovo prisustvo je dokaz da se "gozba" dešava upravo sada.
"Ovo otkriće dovodi u pitanje naše razumijevanje evolucije planetarnih sistema", rekla je astrofizičarka Erika Le Burde sa Univerziteta u Montrealu, glavna autorka studije.
Analiza je pokazala da je uništena planeta imala izuzetno visok udio mase jezgra, oko 55 procenata, što je znatno više od Zemljinih 32 procenta, ali manje od Merkurovih 70 procenata. Takvi podaci o unutrašnjosti planete su nam inače potpuno nedostupni, ali ova "kosmička autopsija" je omogućila naučnicima da zavire ispod površine.
Misterija odloženog uništenja
Najveća misterija je vrijeme ovog događaja. Zvezda LSPM J0207+3331 je postala bijeli patuljak prije više od tri milijarde godina. Zašto je planeta uništena tek sada, a ne tokom haotične tranzicije zvijezde u završnu fazu života?
"Nešto je očigledno poremetilo ovaj sistem dugo nakon smrti zvijezde", objašnjava Džon Debes, astronom i koautor studije.
Postoji nekoliko teorija. Jedna je da je gubitak mase zvijezde dok je umirala postepeno destabilizovao orbite preostalih tijela. Druga, vjerovatnija mogućnost, jeste da je u sistemu preživio gasni gigant, planeta veličine Jupitera, čiji je gravitacioni uticaj tokom milijardi godina izbacio nesrećnu stenovitu planetu iz njene stabilne orbite i poslao je pravo ka bijelom patuljku.
"Ova odložena nestabilnost "mogla bi ukazivati na dugoročne dinamičke procese koje još uvijek ne razumemo u potpunosti", dodaje Debes.
Naučnici se nadaju da će, koristeći podatke sa svemirskog teleskopa Džejms Veb i arhivske podatke misije Gaja, moći da pronađu krivca za ovaj kosmički zločin.
Sudbina našeg Sunčevog sistema
Ovakvi događaji nisu samo astronomska zanimljivost, već i direktan pogled u našu budućnost. Za oko pet milijardi godina, naše Sunce će se iscrpiti, proširiti u crvenog diva koji će vjerovatno progutati Merkur, Veneru i možda Zemlju. Nakon toga, odbaciti će svoje spoljašnje slojeve i sažeti se u bijelog patuljka.
Iako će unutrašnje planete biti uništene, spoljašnji Sunčev sistem će preživeti haos. Jupiterov gravitacioni uticaj će poremetiti orbite asteroida iz asteroidnog pojasa i ledenih tela iz Kajperovog pojasa, šaljući ih na putovanje ka ostatku Sunca.
Naš bijeli patuljak će tada, baš kao i LSPM J0207+3331, početi da proždire ostatke sopstvenog sistema, a njegova atmosfera će se zagaditi elementima koji su nekada činili naša susjedna nebeska tijela.
Proučavanje ovih udaljenih "mrtvih" sistema nam omogućava da testiramo teorije o formiranju i evoluciji planeta na galaktičkom nivou. Svaka uništena planeta je priča o nasilnoj, ali i neizbježnoj prirodi univerzuma, podsjećajući nas da čak i zvijezde i svijetovi imaju početak, životni vijek i, na kraju, dramatičan kraj.
