Banjaluka 1906: ZA 1. MAJ NEKADA JE BILO ŽESTOKO!

Prvi prvomajski uranak u Banjaluci organizovan je 1906. godine, a nekoliko dana poslije toga uslijedio je i prvi generalni štrajk u kome je 700 radnika nakon tri dana i noći uspjelo da se izbori za veće plate i kraće radno vrijeme!

Banjaluka 1906: ZA 1. MAJ NEKADA JE BILO ŽESTOKO! Foto: Printscreen Banjalučki radnici na razglednici iz 1916. godine...

Radnici u cijelom svijetu danas proslavljaju Međunarodni praznik rada.

Ovaj datum prvi put je obilježen 1886. godine u SAD, kada je više od 300.000 radnika širom Amerike, od kojih je samo u Čikagu bilo 40.000, napustilo svoja radna mjesta.

Organizatori protesta prethodno su uputili zahtjeve poslodavcima i vlastima tražeći "tri osmice" - po osam sati rada, odmora i kulturnog uzdizanja, a kao odgovor uslijedila je represija. U sukobima sa policijom bilo je žrtava i ranjenih na obje strane, a sedmorica sindikalnih aktivista osuđeno na smrt.

I pored toga, ili možda baš zbog toga, 1. maj već narednih godina postao je centralni datum radničkih pokreta širom svijeta, kada su se organizovale masovne demonstracije i štrajkovi.

Interesantno je podsjetiti se prvog Praznika rada u BiH, koji je 1906. godine obilježen uprkos zabrani, a koji se nakon nekoliko dana pretvorio u generalni štrajk, u kome je samo u Banjaluci učestvovalo 700 radnika, a u Sarajevu i Zenici je odnio čak i ljudske žrtve.

"Oslobađanje" radnica banjalučke Fabrike duvana

Banjaluka, tada grad u Austrougarskoj, imala je početkom prošlog vijeka pivaru, pilanu, rudnik uglja, elektranu, ciglanu, Fabriku duvana i Fabriku marama, ali su uslovi pod kojima su živjeli banjalučki radnici bili veoma teški – niske nadnice, rad po deset ili dvanaest sati dnevno i teške higijenske i zdravstvene prilike. Najmanje su bili plaćene radnici u Tvornici duvana, a slično je bilo i sa građevincima koji su radili iz dana u dan do kasno u noć, a pri silasku sa skele morali su paliti šibice jer nije bilo osvjetljenja.

Prvi prvomajski uranak u Banjaluci organizovan je 1906. godine uprkos policijskoj zabrani, a nekoliko dana nakon njega uslijedio je i prvi generalni štrajk. Naime, oko 700 radnika Fabrike duvana, kao i građevinaca, rudara i zanatlija ulogorilo se na Petrićevcu, gdje su četiri dana odbijali da siđu u grad i vrate se na posao. Tu su bili sve dok nisu dobili povećanje plata od 10 do 30 odsto!

"Na sastanku predstavnika radnika svih struka koji je održan u jedan sat u noći između 4. i 5. maja 1906. godine donesena je odluka o štrajku koji je trebao da počne rano ujutro. Odmah poslije sastanka, prisutni su se razišli da bi u toku noći obavijestili radnike po kućama o nedolaženju na posao. Uspjelo se obavijestiti sve radnika, izuzev onih iz Tvornice duvana. Bile su to uglavnom radnice", ispričao je "Banjalučkim novinama" pola vijeka kasnije, učesnik prvog banjalučkog štrajka Marin Zrelac.

On kaže da se zbog toga dogodilo da su jedino radnice duvana otišle na posao, neobaviještene o čemu se radi. "Radnici drugih struka rano ujutro, u prvim časovima, obrazovali su prve povorke i između osam i devet krenuli prema tvornici da oslobode radnice. Međutim, policija je obaviještena o događajima već postavila kordon i branila ulaz u tvornicu. Nastala je kratka stanka i neizvjesnost koju je prekinuo poklik radnika Ivana Mrkonjića i Đoka Rađevića – Naprijed drugovi! Oni su prvi nasrnuli na postrojene policajce pred ulazom i nastalo je hrvanje. Radnice tvornice, koje su posmatrale ovaj prizor sa prozora drugog sprata, njih preko dvije stotine, izašle su napolje i zašle za leđa policajaca. Policajci su se najzad morali rasturiti, a povorka je zajedno sa ženama – radnicama krenula nazad, zaustavivši se na Kastlovom ćošku", ispričao je Zrelac.

Na Kastlovom ćošku (sadašnji Trg Krajine) održani su govori, nakon čega se povorka radnika i radnica uputila prema izletištu Petrićevac gdje su ostali tri dana i tri noći. Četvrtog dana dobili su pismeno obavještenje od strane upravnika grada da se udovoljava zahtjevima štrajkača za skraćenje radnog dana i povećanje plata!

Banjalučki generalni štrajk iz 1906. godine bio je "sinhronizovan" sa sličnim dešavanjima u cijeloj BiH - Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zenici...

Mrtvi i ranjeni demonstranti u Sarajevu i Zenici

"Poslije prvomajske proslave radnici Tvornice duvana i ciglarski radnici produžili su štrajk koji su djelomično počeli već krajem aprila... Policija je zatvorila dvije radnice i tri radnika i to je još više uznemirilo cijeli grad. Radnici nisu htjeli da prepuste nemilosti vlasti svoje zatvorene drugove. Popodne su svi štrajkači organizirano došli pred zatvor i demonstrirajući tražili da njihovi drugovi budu pušteni na slobodu. Bijesan na radnike, policijski komesar počeo je da viče sa balkona: 'Marš kućama'. – Marš vi u Austriju! – odgovorili su mu radnici", opisuje list "Borba" iz 1956. godine dešavanja u Sarajevu 1906. godine.

Nakon toga, navodi list, žandari su ispalili plotun u narod, a tom prilikom bilo je nekoliko mrtvih i ranjenih. Kao odgovor na ovaj zločin te večeri proglašen je generalni štrajk.

Generalni štrajk u Sarajevu našao je odjeka u cijeloj BiH i kako je u koje mjesto doprla vijest o štrajku u Sarajevu, spontano su izbijali opšti štrajkovi u Mostaru, Banjaluci, Tuzli, Travniku, Zenici, Zavidoviću i Varešu. Prilikom štrajka u Zenici poginula su četiri radnika, a veliki broj ih je što lakše, što teže ranjen.

Štrajkovi su u cijeloj BiH organizovani i u godinama nakon toga, a radnici, organzovani u sindikate, imali su fond iz koga su tokom štrajkova primali pomoć, kao i svoju menzu, u kojoj su se štrajkači besplatno hranili.

Proslave Prvog maja su sve do 1921. godine bile masovne i javne, a nakon toga, zbog navodne "prokumunističke propagadne" država (sada već Kraljevina SHS) je zabranila rad sindikata. Tako su, na primjer, prvomajski uranci u Banjaluci organizovani ilegalno, na Petrićevcu, u Trapistkoj šumi i na Trešnjiku, gdje su radnici pjevali, u to vreme zabranjenu Internacionala i Marseljezu.

Ostale vijesti